Daleko od talenta i globalne slave svojih poznatijih suigrača, Ríos se probijao tradicionalnim urugvajskim nogometnim vrlinama. Krase ga poniznost, samozatajnost, predanost i osobina koju Urugvajci zovu 'garra', borbenost. Poznat pod nadimkom El Cacha, (drška noža), novo pojačanje meksičkog kluba Tigresa igra u sredini veznog reda i zadužen je za destrukciju protivničke igre te distribuciju osvojenih lopti suigračima.

Rođen je 1982. u Paysandúu i nogomet je počeo igrati u lokalnom klubu Bella Vista. 'Plaćali su nas za pobjede, ne mjesečno kao u Montevideu, ali me za to razdoblje svejedno vežu lijepe uspomene', prisjetio se u razgovoru za list El Observador.

Mala zarada u nogometu ga je prislila da traži dodatne poslove. S ocem je radio kao zidar i ličilac, a majka je inzistirala da izuči stolarstvo. Nakon debija u prvoj momčadi 1999., prvim plaćama je pokrio obiteljske dugove, a nastupima u prvoj ligi je ubrzo privukao pažnju većih klubova. 2002. je potpisao za još jednu Bella Vistu – klub iz Montevidea koji se može pohvaliti jednim naslovom urugvajskog prvaka, osvojenim 1990. Rezultati nisu bili sjajni i 2004. su ispali iz prve lige.

I dalje napredujući u igri, ali na periferiji urugvajskog nogometa, Egidio Arévalo Ríos je tek 2006. prvi put dospio na popis reprezentacije. Ne mogavši si priuštiti automobil, na prvi trening je otišao autobusom i skoro zakasnio jer dva već pretrpana autobusa nisu stala na njegovoj stanici.

Sa sljedećom stanicom u karijeri imao je više sreće. Južnoamerički velikan Peñarol, gdje je pod vodstvom Gregorija Péreza bio jedan od ključnih igrača momčadi koja je došla do finala Clausure. Te je sezone zabio osam golova, od toga dva u urugvajskom Clásicu protiv Nacionala. Postao je zvijezda. Ljudi bi ga pozdravljali na ulici, a vozači trubili za njime. Unatoč komešanju koje je tada izazivao u automobilskom prometu, sam još nije znao voziti i okolo su ga razvozili suigrači. 'Nemam email adresu. Ne zanimaju me kompjuteri i knjige', odgovorio je novinaru koji mu je ponudio poslati slike s intervjua nakon Clásica.

2007. je prešao u meksički klub Monterrey, ali se nije izborio za stalno mjesto u prvoj postavi, pa se vratio u urugvajski Danubio. Uslijedila je još jedna neuspješna avantura u Meksiku, ovog puta u San Luisu. 2010. se vratio u Peñarol i okitio naslovom urugvajskog prvaka uoči odlaska na Svjetsko prvenstvo u Južnoafričkoj Republici. Premda pomalo u sjeni Suáreza i Forlána, njegovi nastupi nisu bili nezapaženi.

2011. je ponovno napustio Urugvaj i u sljedeće četiri godine igrao za šest klubova na tri kontinenta – između ostalih, za brazilski Botafogo, talijanski Palermo i američki Chicago Fire. Međutim, najbolje partije je i dalje pružao u urugvajskom dresu. Odigrao je sve utakmice u momčadi koja je 2011. osvojila Copu Américu i u finalu asistirao Forlánu...

Nakon svih promjena klubova i više od 50 nastupa za reprezentaciju, nešto se ipak promijenilo. Na okupljanja reprezentacije sada dolazi vlastitim automobilom.