'Niko je bio naš ključni igrač. Na terenu je bio metronom, određivao je hoće li se ritam naše igre raspasti ili ne', ispričao je jednom Slaven Bilić o novom izborniku hrvatske reprezentacije, Niki Kovaču. 'Bio je gotovo u svakom trenutku iza lopte – bez obzira bila ona u visini našeg kaznenog prostora ili u suparničkom šesnaestercu. On je usporavao suparničke napade, štitio obranu i omogućavao ofenzivcima da se prestroje. Kad se povukao, bilo je gotovo nemoguće naći zamjenu za njega i dugo smo patili zbog toga.'

Kao igrač, Niko Kovač nije bio 'španer'. Nije imao onu 'klasičnu' vrstu talenta koja se tradicionalno cijeni u našim krajevima – tehnika mu je bila u najboljem slučaju prosječna, nije bio ni posebno brz. Da se rodio u Hrvatskoj, možda nikad ne bi postao profesionalni nogometaš ili bi bio odgajan za poziciju stopera.

Ipak je ostvario zavidnu igračku karijeru, probijajući se marljivim radom od kvartovskih berlinskih klubova preko 2. Bundeslige s Herthom pa do Leverkusena, Hamburga i Bayerna. Usto je postupno postao sve važniji kotačić u igri hrvatske reprezentacije, za koju je debitirao tek s navršenih 25 godina. No uspio je skupiti čak 83 nastupa za Vatrene: kad je potkraj karijere za stalno povučen na poziciju defenzivnog veznog, s 35 je godina bio stožerni igrač Bilićeve momčadi i njen kapetan. Igrao je u oba smjera, mijenjao ritam igre, oduzimao i dodavao ključne lopte, zabijao 'ni iz čega' jer bi se vrlo često našao u pravo vrijeme na pravom mjestu. Kovač je imao drugu vrstu talenta: onu za 'čitanje' igre, odnosno predviđanje poteza suparnika, ali i svojih suigrača.

Po jednoj teoriji, defenzivni i središnji veznjaci su najbolji 'materijal' za buduće trenere. Pogledajte samo ovaj popis: Tomislav Ivić, Giovanni Trapattoni, Fabio Capello, Carlo Ancelotti, Guus Hiddink, Louis van Gaal, Josep Guardiola, Jose Mourinho, Vicente del Bosque, Cesare Prandelli, Didier Deschamps... Svi su oni igrali na poziciji središnjeg ili (češće) defenzivnog veznog, čija je važnost toliko često potcijenjena u očima samoproglašenih stručnjaka poput Igora Štimca.

Objašnjenje možda leži u tome što su ovakvi igrači na terenu uvijek okruženi drugim igračima – i suparničkim i svojima. Oni su u središtu događanja te moraju imati jaku dobru pozicijsku svijest, osjećaj za prostor i sposobnost brzog donošenja odluka. Neki kažu da ovo pravilo pogotovo vrijedi za one koji su u igračkoj karijeri imali neku izraženu slabost – bilo da se radilo o inferiornoj tehnici ili brzini, nedostatku brzine, snage, skočnosti ili nečemu desetom. Budući da nisu bili izvanserijski i svestrani talenti, naučili su ako se nositi sa svojim slabim stranama, kako ih popraviti i prevladati radom i igračkom inteligencijom. Ako svoje iskustvo znaju prenijeti na druge, ono im može dati značajnu prednost.

Pep Guardiola nije bio ni snažan ni brz, a često mu je ponestajalo 'sape' da izdrži 90 minuta u visokom tempu. Iako je solidne visine (183 cm), praktično nije postojao takav igrač kojeg bi Pep nadvisio u skoku. A on je bio ponajbolji igrač od svih gore spomenutih: imao je sjajan prvi dodir s loptom, pregled igre i sposobnost donošenja odluka; igrao je na inteligenciju i tehniku i činilo se da je često barem korak ispred svih ostalih. Takav je i kao trener.

Ako ćemo se voditi tom logikom, onda je od Nike Kovača za očekivati da svojom ogromnom energijom i uvijek pozitivnim pristupom digne momčad, kao što je to činio za igračke karijere kad je na terenu bio produžena ruka trenera. Da prenese svoj radišni, neumoljivi i beskompromisni mentalitet na momčad koju poznaje u dušu, jer su mnogi njeni članovi igrali s njim. On sasvim sigurno vidi gdje postoje rupe u igri reprezentacije, jer njegov zadatak kao igrača prvenstveno je bio da te rupe zatvara. Kao njihov bivši kapetan, on već ima poštovanje i autoritet nad nekadašnjim suigračima, a mlađim igračima u svježem je sjećanju kao legenda.

No Kovač je već pokazao da zna i kako prepoznati u čemu leži najveći potencijal momčadi i organizirati igru. Govorimo, doduše, o samo pet utakmica U-21 vrste koliko ih on vodi: ali u tih pet susreta (jednom prijateljskom i četiri kvalifikacijska) njegova je reprezentacija ostvarila maksimalni učinak uz senzacionalnu gol razliku 16-0! Podsjetimo, 'veliki' Vatreni su pod Štimcem u deset utakmica ovih kvalifikacija izborili 5 pobjeda, 2 neriješena rezultata i tri poraza, a gol razlika im je 12-9...

Kovačevu mladu reprezentaciju bio je užitak gledati: igrala je u vrlo fluidnoj formaciji 4-1-4-1 ili 4-2-3-1 (što bi otprilike bilo optimalno i za seniorsku momčad, s obzirom na karakteristike njenih igrača). Veći dio vremena djelovala je organizirano, sigurno i strpljivo, ali dinamično i rastrčano. Bilo je grešaka, naravno, ali još je više bilo njihovog pravovremenog ispravljanja. Za očekivati je da bi ključni igrači te družine, poput Rebića i Radoševića, vrlo brzo mogli dobiti ulogu i u seniorskoj momčadi.

Zanimljivo je i to kako je Kovač revitalizirao, primjerice, Marcela Brozovića. U Dinamu je taj igrač ove sezone bio na marginama, a i ono što je odigrao nije bilo posebno impresivno. No u U-21 momčadi Hrvatske Brozović je dosta važan i pokazao izuzetnu pozicijsku inteligenciju, a usto je u samo nekoliko dana dvaput zabio iz slobodnjaka (koje u Dinamu niti ne izvodi, jer – zna se čiji je to posao...). To pokazuje da izbornik vidi ono što drugi možda ne vide.

Niko Kovač bio je jedino realno rješenje koje je HNS u ovom trenutku imao na raspolaganju. No i više od toga – po svemu nabrojanom, ne može se uopće ni zamisliti bolje rješenje u ovom trenutku, kad momčad prije svega treba mentalno podići ('galvanizirati', kako bi rekao Ćiro) i čvršće povezati njenu igru.

Ne zaboravimo, međutim, da je i Kovač trenerski početnik. On jest pokazao volju da krene ispravnim, temeljitim putem stjecanja iskustva od mlađih kategorija i rezervi Salzburga, preko asistenta u tamošnjoj prvoj momčadi pa do vođenja mladih Hrvata. Situacija koja je pred njim nije nimalo zahvalna i postoje realni strahovi da bi ga neuspjeh u doigravanju, nestrpljivost javnosti koja se lako pretvara u negativnost te stalne 'mutne' igre moći u HNS-u mogle 'potrošiti' i prije nego što uspije nešto napraviti.

Ali naš prijašnji kapetan uvijek je bio neustrašiv – onaj koji će podmetnuti glavu ondje gdje drugi ne bi stavili ni nogu. Gore nego što je dosad bilo gotovo sigurno ne može biti i, bez obzira na sve realne nedostatke njegovog imenovanja u ovakvim okolnostima, želimo vjerovati u njega! Treba nam to nakon posljednjih 14 mjeseci...