Ljubav prema Zadru započela je 1989. godine, kada plavokosi momak - koji je odskakao kvalitetom u svom godištu u bivšoj državi - iz Osijeka dolazi u Donatov grad. Bilo mu je tek 17 godina. Danas, 33 godine kasnije, samo nekoliko stotina metara udaljen od kultne dvorane Jazine, prisjeća se dana u kojem je kao golobradi mladić rodnu Slavoniju zamijenio Dalmacijom, šetnje uz Dravu zadarskom rivom, korzo Kalelargom…

Sve je počelo na nogometnim travnjacima.

'Otac je bio uspješan stolnotenisač, a ja sam se na početku opredijelio za nogomet, sport koji mi je uz košarku i danas najbliži srcu. Međutim naglo sam izrastao i bilo je 'gdje ćemo sad?'. Logičan izbor bila je košarka. Dosta dobro sam se snašao, bio odlično vođen kako u klubu, tako i reprezentaciji ondašnje Jugoslavije i napredovao. Počeli su stizati i pozivi velikih klubova. Zvali su me, između ostalih, Partizan, Cibona, Šibenka, a ja sam se bez razmišljanja opredijelio za Zadar.'

Sjećanje na dan u kojem ga je nazvao legendarni Krešimir Ćosić

Tek tako?

'Bila su to vremena kućnih telefona. Znam da je bio vrući ljetni dan. Doma je zazvonio telefon. Na drugoj strani telefonske linije bio je legendarni Krešimir Ćosić. Noge su mi se odsjekle, nisam mogao vjerovati… Dvije minute trebale su mi da dođem sebi i da odgovorim. To se ne odbija. Spakirao sam se i krenuo u avanturu.'

U Zadru nije sve išlo glatko, ipak je praktički bio dijete.

'Teško je. Prvi put odlaziš od kuće, sve je novo. Nije bilo mobitela, rijetko se čuješ sa svojima. Nisam nikoga poznavao. U snalaženju mi je jako puno pomogao Pino Grdović, pa Slavko Trninić… Dan za danom, mjesec za mjesecom, godina za godinom i zaljubio sam se u grad, udomaćio i evo, sada su mi se ostvarili snovi. Vratio sam se i imam ulogu u klubu. Ni sada, kao ni 1989. godine, nije sve glatko, posla je puno, ali srce je na mjestu.'

U to vrijeme Krešimir Ćosić udarao je temelje moćnom Zadru, radilo se planski, mislilo na budućnost. Mnogi se pitaju što bi bilo da je ta momčad ostala na okupu.

'Uistinu strašna ekipa. Bili su tu Arijan Komazec, Stipe Šarlija, Siniša Kelečević, Dejan Bodiroga, kojeg je Krešimir Ćosić doveo iz Zrenjanina, pa Đorđe Munižaba iz Novog Sada… Bila je to prava priča, radilo se od jutra do mraka, baš onako kako treba. Međutim došlo je ratno vrijeme, neki su ostali, neki igrači otišli su svaki na svoju stranu i projekt, nažalost, nije doživio svoj vrhunac.'

Atraktivan igrač i odličan šuter poznat po zakucavanjima

Bio je silno talentiran i atraktivan igrač, odličan šuter, letio je terenom i bio poznat po zakucavanjima… Definitivno reprezentativni kapacitet i igrač kojeg su mnogi vidjeli kao jednog od nositelja igre Krešinog europskog Zadra. Je li zadovoljan karijerom koju je napravio? Što bi promijenio s današnje točke gledišta?

'Mogla se ta priča okrenuti na jednu ili drugu stranu. Meni je osobno, iskreno govoreći, rat otvorio prostor jer su neki igrači otišli, među njima i Dejan Bodiroga. Ušao sam u prvu ekipu i dalje dobro trenirao, kasnije je došao trener Danijel Jusup i dobio sam dobru šansu. Jesam li mogao više? Mogao sam. Krećem od sebe i priznajem… Volio sam izaći i zabaviti se, to su loše stvari za sportaša, posebno u tim osjetljivim godinama. A opet, ni za čim ne žalim, jer mogao sam i manje. Mislim da sam napravio dovoljno dobru karijeru.'

A ona je, između ostalog, donijela osam inozemnih sezona…

'Nakon Zadra proveo sam tri sezone u Splitu, dva puta po pola sezone u Osijeku, a onda su uslijedili poljski Slupsk, u kojem sam bio sa Zdravkom Radulovićem, pa tri godine Mađarske i dvije godine Češke. Jednu sezonu proveo sam u Amsterdamu i, dobro se sjećam, u Eurokupu igrao protiv Zadra. Na kraju sam se vratio u Osijek i završio karijeru.'

Jedan je od onih koji su i nakon igračke karijere profesionalno ostali uz košarku. Pokrenuo je menadžersku agenciju, osigurao si egzistenciju. Zašto je odustao od tog posla?

'Iskreno govoreći, zadnje tri, četiri godine izgubio sam energiju. Ogroman je to obim posla. To kida čovjeka. Radio sam da bih radio. Još je stigla i ta situacija s covidom i puno toga promijenila. Kad sam vidio da je raspisan natječaj za sportskog direktora Zadra, presjekao sam. Nisam produžio licencu i samim tim prestao sam biti agent. Prijavio sam se na natječaj i evo, sad sam ovdje, na dobro poznatom mjestu.'

'Zadar je košarkaški gigant, ali...'

Pitamo ga - kratko je na novoj funkciji i je li prerano za usporedbu posla košarkaškog agenta i sportskog direktora kluba?

'Zajedničko im je poznavanje tržišne situacije. Jako je važno za oba posla imati razvijenu mrežu košarkaških kontakata svih onih koji čine košarkaški svijet. Bitna razlika je u tome da sam do sada uvijek zastupao interese igrača, a ovoga puta interese jednog kluba. I to jednog giganta. Zadar je košarkaški gigant. Istina, posrnuli gigant, ali sam uvjeren da ga, ako nam se samo malo pruži ruka svih kojima je stalo, možemo vratiti tamo gdje zaslužuje. Znao sam da je Zadar velik, ali tek kada se uđe u klub vidi se njegova prava veličina.'

Cilj je dovesti klub do toga da glavnina igrača bude iz Zadra.

'Apsolutno! Zadar je, osim prethodne dvije sezone, sve trofeje osvajao na krilima zadarskih igrača. Od generacije Kreše Ćosića i Pina Giergie, preko Petra Popovića, do Marka Popovića i braće Ružić, Jakova Vladovića i Marka Banića…Da ne nabrajam dalje, jer bilo je mnoštvo zadarskih igrača koji su u trofeje ugradili dio sebe i sigurno nisu svi spomenuti… Naglasak mora biti na omladinskom pogonu, ne samo zbog financijske situacije, već i zbog tradicije osvajanja trofeja sa zadarskim potpisom. Zadar je grad košarke, svi vole ovaj sport i moramo nastaviti izbacivati svoje igrače.'

To je ipak proces koji iziskuje strpljenje.

'Tako je! Ništa neće doći preko noći. Ne može se očekivati da sljedeće sezone stavimo tri mlada igrača jer nije dobro ni da se ti momci navikavaju na poraze. Trebaju proći dvije, tri godine da bi se dobili rezultati rada.'

Da nije lako biti igrač Zadra, uvjerio se u to, no i funkcija sportskog direktora je pod povećalom. Grad je to u kojem svi žele klubu ono najbolje i u kojem svi sve znaju o košarci. Reklo bi se da je i zbog tog mentaliteta Zadar grad košarke. Kakvi su mu dojmovi nakon prvih tjedana rada?

'Slažem se, sve je to Zadar. Nije jednostavno, ali je izazovno. Jedan prijatelj, odličan poznavatelj prilika u košarci, rekao mi je: 'Samo pazi da se ne razboliš.' Uistinu znam gdje sam došao i svjestan sam svega. Očekivao sam takvu situaciju. Spreman sam se nositi s tim teretom i vjerujem da ćemo napraviti dobar posao. Da ne vjerujem, ne bih ni dolazio.'

Došao je u zadnjem kvartalu sezone. Nezgodan trenutak. Valja osigurati ostanak u regionalnoj ABA ligi, odnosno izbjeći predzadnje mjesto i dodatne kvalifikacije, ali i pokušati obraniti naslov prvaka Hrvatske. Ozljeda Domagoja Vukovića, koji će izostati do kraja sezone, ne ide tome u prilog.

'I ovako je malo igrača u rotaciji i njegova ozljeda jako je velik udarac za momčad. Uz to, imali smo dobar trenutak u svlačionici, vratili se u sportsku formu koja je iz objektivnih razloga, korone i ozljeda, pala u vrijeme dijeljenja prvog trofeja. Ali ovo s ozljedom nekog igrača je bilo pitanje trenutka. Igra se svaka dva dana, puno se putuje, dečki se troše, izraubani su. Nije slučajno da su se isti dan u kojem se ozlijedio Vuković ozlijedili igrači Cibone i Splita Lovre Gnjidić i Nejc Barič. Bojim se da će toga biti još. Nije to dobro. Nešto tu treba mijenjati jer broj utakmica je ubitačan. Međutim i u sastavu u kojem jesmo uvjeren sam da možemo osigurati ostanak u ABA ligi i obraniti naslov. Treba nam podrška i zato pozivam navijače Zadra - ljudi, vratite se u dvoranu, treba nam podrška, zaboravimo nesuglasice i stanimo iza kluba.'

Kada se sezona privede kraju, još ako bude i uspješna, moći će doći do zraka i u miru krenuti u pripremu za novu.

'Stvarno se nadam da će tako biti, ali nije sve do mene. Vjerujem da ćemo imati normalnu situaciju na kraju prvenstva pa da možemo krenuti prema novoj sezoni u kojoj očekujem puno bolje rezultate.'

Za kraj nam je ostao dužan informaciju zbog čega nogomet uz košarku ima tako važno mjesto u njegovu životu. Davno je prošlo vrijeme u kojem ga je trenirao.

'Imam dobar razlog. Dečko moje kćeri Karle je Hrvoje Babec, igrač NK Gorica. Izgradili smo izvanredan odnos. Stalno pratim njegove nastupe, a zbog obveza u Zadru propustio sam zadnje utakmice. Jedan je to od glavnih razloga zbog kojih je nogomet tako važan u mom životu.'

Znači li to da možemo očekivati Hrvoja na tribinama Višnjika?

'Naravno, prati košarku, dobro je upućen u sve i već je naručio dres Justina Cartera.'

Uvjereni smo, past će i zajednička fotografija. Sa Zvonom u sredini!