Svijet se još jednom morao nakloniti čovjeku koji je na početku svog nogometnog puta bio osporavan. Kritičara je bilo puno, no mladića iz Davora to nije pokolebalo. Danas je u četverostrukom prvaku Europe Bayernu, ima višemilijunski ugovor, standardni je član hrvatske reprezentacije i u utrci za trofej Lige prvaka i najboljeg strijelca tog elitnog natjecanja.

Ivica Olić se rodio u Davoru 14. rujna 1979. godine, a prve profesionalne nogometne korake napravio je u Marsoniji u kojoj je 'pekao zanat' tri godine (1996-1999.). Nakon toga ga je put odveo u berlinsku Herhu gdje ga život nije mazio. Prema riječima tadašnjeg direktora Marsonije Dragana Marića, Olić je bio izigran, priliku nije dobivao, a bundesligaš mu nije plaćao ni stan ni auto. Nakon dvije godine izbivanja i muke uslijedio je povratak u Marsoniju u kojoj je pokazao svoj talent te je od 1999. do 2001. u 51 utakmici zabio 29 pogodaka.

Njegove igre nisu prošle nezapaženo u Kranjčevićevoj gdje se je pod palicom Zlatka Kranjčara gradila šampionska momčad. Zagreb je stigao do naslova prvaka i postao jedini klub koji je prekinuo dominaciju Dinama i Hajduka. Najveći dio u trofej ugradio je baš Ivica, jer je s 21 golom bio prvi strijelac prvenstva.

Zagreb je postao premali za talentiranog napadača. Dinamo i Hajduk su se počeli 'otimati' za usluge tada 22-godišnjeg igrača. Izgledalo je kako će Davorac završiti u Splitu, no dogodio se je preokret. Dragan Marić koji se je brinuo za Olića popustio je pod pritiskom 'modrih' i za milijun eura odštete budući hrvatski reprezentativac je završio u Maksimirskoj 128.

Kako je rasla Olićeva karijera tako se je javljao i sve veći hrvatski jal. Odjednom talentirani mladić više nije znao igrati i bio je dobar samo za trčanje. Takvih komentara bilo je sve više, ne samo na tribinama nego i u medijima i u krugovima nogometnih stručnjaka. No, Olića to nije pokolebalo. U 27 utakmici za Dinamo je zabio 16 pogodaka i bio najzaslužniji za osvajanje prvenstva.

I dok u Hrvatskoj kritičari i dalje nisu šutjeli, za Olićeve sposobnosti bili su zainteresirani strani klubovi. Na kraju je za pet milijuna eura otišao u moskovski CSKA. Tamo nije bio odmah u prvom planu, ali je svojom požrtvovanošću uskoro 'kupio' ljubav i struke te je postao nezamjenjivi član prvih 11. U četiri godine u Rusiji Olić je imao pravu berbu trofeja, tri prvenstva, dva Kupa, jedan Superkup i Kup Uefu.

U to vrijeme (2002. protiv Bugarske) Olić je počeo igrati i za reprezentaciju. Od rezerve pa do aduta s klupe, postao je standardni član udarne postave i naša najveća uzdanica u skorašnjim kvalifikacijama za Euro 2012. Bio je sudionik dva SP-a (2002. Japan i Južna Koreja i 2006. Njemačka) te dva EP-a (2004. Portugal i 2008. Austrija i Švicarska).

Ni Mirko Jozić, ni Otto Barić, ni Zlatko Kranjčar, kao ni sad Slaven Bilić nisu mogli bez Olića iako je u Hrvatskoj često bilo osporavano njegovo nogometno znanje. U 73 nastupa je postigao 13 golova, a pamtit će se oni protiv Italije na SP-u 2002. (2:1), zatim jedan na Wembleyju kada su sa 3:2 pali Englezi te jedan Nijemcima koje je Hrvatska dobila na EP-u u Austriji i Švicarskoj (2:1). Kao što se vidi nije zabijao često, ali je onim najvećim reprezentacijama kada se je Hrvatska najviše radovala. Njegov put u nacionalnoj vrsti daleko je od gotovog i uz ovako raspoloženog Olića prolaz do Ukrajine i Poljske izgleda prohodniji. Samo da ga zaobiđu ozljede. 

Siječanj 2007. donio je njegov transfer u Bundesligu, u HSV gdje se zadržao do ljeta 2009. Navijači su ga obožavali, a on im se odužio s 20 pogodaka (50 utakmica). Ivica ih nije zadivio svojim golgeterskim sposobnostima, nego trkom i poštenim odnosom na travnjaku. Ostat će zapisan u povijesnim knjigama Hamburžana kao prvi nogometaš HSV-a koji je za njih zabio hat-trick. Nakon odigranih posljednjih minuta za HSV cijeli stadion je ustao i nevjerojatnim ovacijama ispratio svog velikana u Bavarsku. Utakmica, istina, nije prekinuta, ali nitko, baš nitko s tribina više nije gledao što rade nogometaši na travnjaku. Olić je trčao počasne krugove...

U ljeto prošle godine Olić je u 30 godini života potpisao svoj ugovor karijere. Stigao je u Bayern, a iz kluba su poručili da su ga doveli, jer je dobar nogometaš, ali prije svega što neće dizati 'bunu' ako bude sjedio na klupi. Glavne uloge bile su predodređene za Klosea i Gomeza, pa i Lucu Tonija. No, kako je vrijeme prolazilo Louis van Gaal je sve više posezao za uslugama Olića. On mu je to vraćao svojom agresivnošću, pretrčanim kilometrima, asistencijama, ali i golovima koji su odlučivali važne utakmice. Kad je bilo najpotrebnije Olić je zabijao. Tako je srušio Maccabi, Juventus, Manchester, a sada i Lyon. U Ligi prvaka je na sedam golova, samo jedan manje od Messija. 'Vojnik' Bayerna odveo je najbogatijeg bundesligaša na prag trostruke krune, a Olić je postao ljubimac bavarskih simpatizera. I da, sada su Gomez i Klose na klupi, a Luca Toni odavno nije stanovnik Münchena!

Od nogometaša kojem su se izrugivali zbog tehničkog znanja, Olić se je samo svojim radom izborio za zvjezdani status, a ponuda ne nedostaje (Manchester City, Juventus, Liverpool). Iako je on sam izjavio kako bi najradije ostao do kraja karijere u Bayernu. Takav epilog je zbog svojeg odnosa prema nogometnoj igri i zaslužio.