Još od doba kada je Ancelotti predvodio onu sjajnu generaciju Milana nismo vidjeli u modernom nogometu da netko igra napadački u formaciji 4-3-2-1, koji se može obrambeno transformirati u 4-1-4-1. I to su Talijani radili veći dio utakmice, a kada je Chiellini zauzeo mjesto na lijevom beku, bilo je jasno da će desni dio terena, s Darmianom i Candrevom, biti opasniji. Talijani su ovakvom formacijom dobili gustoću u sredini, puno igrača na relativno malo prostora te dodatni prostor za Pirla, što je bilo ključno, kao i posjed lopte.

Realno, nije da je Prandelli imao puno opcija, pošto u kadru nema igrača koji bi kvalitetom po bokovima mogli odgovoriti Englezima. Ovakvoj formaciji Englezi nisu mogli lako parirati, jer su naprijed imali Welbecka i Sterlinga, dva igrača koja se ne može toliko striktno koristiti u defanzivnoj formaciji, a pogotovo se od njih ne može očekivati da pokriju sredinu. Stoga i dodatan prostor i ukupno gledajući, 10 posto veći posjed Talijana na kraju susreta.

Već poslovično su Talijani majstori iz prekida, pa je tako i Marchisio postigao pogodak, a jedino s čim bi mogli imati problema će biti ekipe koje će biti zgusnute u sredini. Protiv takvih, a to će vjerojatno biti Kostarika, Prandelli će vjerojatno morati u igru postaviti Insignea, kako bi dodatno oslobodio prostor po boku, te otvorio šanse dijagonalnih proigravanja, kakvih smo se ove sezone nagledali u Napoliju.

Prije samog prvenstva govorilo se kako je vjerojatno najveća snaga Italija njihova nevjerojatna taktička prilagodljivost, na različite sisteme i stilove igre. Prandelli je nastavio taktički iznenađivati, postavivši formaciju koja je zadnji put bila moguća kada su u istoj ekipi igrali Seedorf i Kaka. Iako on nema igrače takvog kalibra, napuniti centralni dio terena bio je ključan talijanski detalj i njega je u potpunosti pogodio Prandelli.

Treba priznati, Talijani su imali odličnog sparing partnera, momčad engleske reprezentacije koja je zasad, a vjerojatno će to i ostati, ekipa koja je najbolja igrala a da je poražena u prvom dvoboju. Hodgson je poslušao sugestije koje su dolazile iz svih kuteva zemlje te se odlučio jednostavno kopirati Liverpoolov model, kako taktički tako i kadrovski, te je postavio četiri igrača Liverpoola i dva Man Utd-a na mjesta veznjaka i napadača.

I dok su dvojac u sredini činili Gerrard i Henderson, koji su u fazi obrane poprilično bili ostavljeni na vjetrometini, prema naprijed su igrali Rooney, Welbeck, Sterling i Sturridge. Najveća je dvojba bila hoće li Rooney pristati igrati iza napadača i tako se prilagoditi potrebama ekipe, a ova je utakmica na to pitanje dala pozitivan odgovor, na veliku sreću izbornika. Rooney se odlično križa s kolegom Welbeckom, igrajući tako ofenzivnu lutalicu, a zajedno sa Sterlingom često su dinamikom i križanjem radili pomutnju u talijanskoj obrani. Kada je lopta došla do njih, Englezi su se uvijek mogli nadati nečem dobrom...

Ali postoje i problemi. Najveći se krije u nedostatku pravog playmakera, čovjeka koji bi bio centralna figura događanja te koji bi mogao garantirati nametanje tempa, kao i manipulaciju istog. Za ovaj je stil igre to ključno, pogotovo u smislu rastezanja terena, čime se dodatno potencira brzina onih u samoj špici. Tu je ulogu glumio Gerrard, ali vidjelo se tijekom cijelog susreta da mu nije urođena, niti je na to naviknuo igrajući za Liverpool.

Srećom, rješenje postoji. Ako Talijani mogu imati Thiaga Mottu, Španjolci Diega Costu, a Portugalci Pepea i još poneke, onda nema razloga da Englezi malo ne požure proceduru i daju državljanstvo Coutinhu, čovjeku koji očito ne treba Scolariju, a Englezima bi sjeo kao 'kec na desetku'. S njim u sastavu, ovo bi bila momčad za najviše domete, a i ovako izgledaju kao da su sposobni otići daleko, pogotovo ako se uzme u obzir da niti igrači Liverpoola niti oni Man Utd-a ove godine nisu odigrali puno utakmica, pa bi Tri Lava mogla zadržati razinu fizičkog aspekta igre, kada svi drugi budu padali.