O čemu viđenom na Hampden parku da pišemo? Zar o taktici? Ne bi to imalo previše smisla, jer u ovim je kvalifikacijama Štimac izvrtio puno formacija i različitih pristupa, eksperimentirajući sve više i više kako su se primicale kraju.

Uzmimo samo ove zadnje četiri utakmice bez pobjede: protiv Škotske u Zagrebu namjera je bila igrati visoki presing u 'romb' rasporedu, ali bez klasičnog defenzivnog veznog; protiv Srbije smo zaigrali 4-3-3, protiv Belgije 3-4-2-1 (navodno, iako je to više izgledalo kao 5-4-1), a sinoć u Glasgowu klasični, 'stari' 4-4-2. Kroz prijateljske susrete u međuvremenu su isprobane formacije 4-2-3-1 (Portugal), 4-4-2 s trećim napadačem na krilu (Lihtenštajn) i 3-5-2 (Južna Koreja).

Svi ovi stravični eksperimenti više sliče alkemiji nego taktici, pa se stoga analize i pametovanja o postavkama momčadi čine bespredmetnima i bez da ulazimo u detalje strategije na terenu i konkretnih rješenja. Oni otkrivaju neozbiljnost i nesposobnost stratega, odnosno donositelja odluka, ali – što je još daleko važnije – stvaraju konfuziju i demoraliziraju momčad, kojoj naprosto nije pružena prilika da se uigra.

Ne možete toliko često i puno mijenjati, pa onda očekivati da igrači rutinski obavljaju svoje zadatke i igraju na optimumu svojih mogućnosti. Za njih svaka utakmica postaje novi početak i nije nimalo čudno što počnu griješiti u banalnim stvarima. Pogrešno bi bilo za bilo što okrivljavati igrače – bilo kojeg od njih – jer po svemu viđenom su se uvijek uzorno odnosili prema reprezentativnom dresu i davali sve od sebe u danim okolnostima. Ako je na kraju i među njima došlo do nekih incidenata i anomalija, sve je to samo rezultat sveopće atmosfere oko momčadi.

Hoćemo li pisati o Štimčevom kredibilitetu i stručnosti? Posve je očito da mu jako nedostaje i jednog i drugog – ali to smo ionako znali i prije nego što je, s vrlo ograničenim trenerskim iskustvom i postignućima, postavljen za izbornika. Štimac je produkt istog onog razmišljanja koje je bilo jedan od razloga Dinamovog 'pada' ili barem stagnacije zadnjih godina: stava da momčad može voditi bilo tko, samo ako ima pravi stav i odnos prema svojim šefovima.

Tragično je da se sve to događa. Unatoč svim realnim nedostacima ove momčadi, ona je ne samo (više-manje) najbolje što Hrvatska ima, nego po svojoj kvaliteti i rejtingu svakako spada u krug reprezentacija kojima je mjesto na Svjetskom prvenstvu. Povjeriti takvu ekipu trenerskom početniku, protiv kojeg je usto i gotovo kompletni navijački puk, nadati se da će se u hodu naučiti poslu i pridobiti naciju... Potpuna je ludost.

Što je onda poanta svega što smo vidjeli na utakmici u Škotskoj i poslije nje? Možda to da Igor Štimac nije poput Dinamovih trenera, koje se može tek tako sažvakati, ispljunuti i šutnuti u smeće. Mi ne znamo koja je bila točna pozadina 'pakta' koji ga je doveo na čelo reprezentacije. No gledajući njegove posljednje izjave možemo naslutiti da cijela stvar nije tako jednostavna.

Štimac je prije koji dan u televizijskom intervjuu rekao da bi svojim odlaskom mogao za sobom povući 'i Davora i Zdravka', što bi se moglo protumačiti i kao prijetnja. Poslije poraza u Glasgowu rekao je štošta televizijskim kamerama, ali možda je najzanimljivije vidjeti službenu, pročišćenu izjavu objavljenu kasno u noći na HNS-ovoj internetskoj stranici: 'Ponudio sam ostavku predsjedniku Šukeru i Izvršnom odboru HNS-a, smatram da je to moralan čin s obzirom na rezultate', piše u njoj. 'Nisam to učinio zato što ne vjerujem da nećemo biti pravi u dodatnim kvalifikacijama, nego zbog sveopćih razloga. Tako ćemo vidjeti vjeruju li predsjednik i Izvršni odbor u ovo što radim i ima li sumnji u to da ćemo se plasirati na Svjetsko prvenstvo.'

Poruka je jasna – ovo je zajednički (neki bi rekli – 'zločinački') poduhvat i odgovornost nije samo na Štimcu. Ako će ga 'zanijekati' i iskoristiti priliku da ga se riješe, bit će posljedica. Ovo je posljednji riskantni potez, kockarski 'all in' našeg izbornika-alkemičara.

'Ima li sumnji'? Pa molimo Vas, izborniče, one su oduvijek postojale i nikad nisu ni nestale. Vi najbolje znate kako ste došli na ovu funkciju. Sada onima s kojima ste se udružili nudite šansu da vas se 'elegantno' riješe i zarade jeftine bodove u očima javnosti, ali javnost ne zna koji adut držite u rukavu, a mogli biste ga upotrijebiti protiv njih. Sve je to strateška igra živaca u kojoj igrači hrvatske reprezentacije postaju taoci – baš kao i svi mi, njeni navijači.

U međuvremenu, bio je nogomet – loš nogomet – i bili su javni istupi izbornika koji su ga još više otuđili od navijača. Još je sve nekako išlo dok je bilo rezultata – pa se sve nas koji smo od početka upozoravali da Hrvatska ne igra dobro, skretali pozornost na slabosti, nedostatke i nelogičnosti, moglo prozivati kao provokatore i antihrvate. Ali onda nam je i sreća okrenula leđa, došli su porazi i neuspjesi.

Treba li prihvatiti Štimčevu ostavku? Pa naravno da treba, bez obzira na trenutne okolnosti i tajming – on je gotovo sasvim upropastio nekoć moćnu momčad, okrenuo valjda 99 posto javnosti protiv sebe i zadao posljednji udarac kultu reprezentacije. Kako onda uopće očekivati od njega da podigne momčad pred odlučujući ogled i izbori plasman u Brazil? No u svemu tome nije bio sam – oni koji su ga postavili također bi morali preuzeti odgovornost, koja je i veća od njegove. Da je samo Štimčev učinak u pitanju, njegova bi ostavka bila prihvaćena i ta odluka obznanjena još sinoć. Ali nije – a mi možemo samo nagađati zašto nije.

Naravno da je vrhuška HNS-a najodgovornija za rezultate i pad hrvatske reprezentacije. Ona je birala i postavila na čelo čovjeka koji nije imao kvalifikacija za voditi momčad iz 'top tena' svjetskog nogometa. Zašto i kako, znaju samo ti ljudi i (možda) izbornik. Da znaju slušati ono što im tribine viču od samog početka, znali bi što ljudi misle o njima i očekuju od njih.