Kao dijete čijim venama kola sportska krv, jer cijela je obitelj bila u sportu, od tate i brata nogometaša do sestre rukometašice, tako je i Anđela Mužinić Vincetić provodila vrijeme na sportskim terenima. Ali njezin je izbor bila odbojka. I bila je vrlo perspektivna.

'Perspektivna? Relativan je to pojam. Jer tek sam bila na početku nečega. Krenula sam trenirati s 11 godina i odbojka je moja prva ljubav, i zadnja. Ne mogu je uopće uspoređivati sa stolnim tenisom', bez imalo skrivanja, vrlo direktno i otvoreno priznala nam je danas 31-godišnja Anđela, čiji su se životni prioriteti promijenili u djeliću sekunde.

Vraćajući se s turnira iz Makarske, 3. lipnja 2006. godine dogodila se prometna nesreća, i to svega nekoliko kilometara od obiteljske kuće u Srinjinama.

'Bila je nekakva rosulja. U selu prije mojih Srinjina, kroz koje uvijek prođem kada sam god doma, ulaskom u blagi zavoj zarotirali smo se, prešli u suprotni smjer i počeli ponirati u provaliju možda nekih pet, šest metara. Tada sam zatvorila oči. I kad smo počeli propadati, rekli su mi da smo se počeli svađati. Jer mi je kolegica koja je sjedila do mene počela vikati - daj se makni s mene. Rekla sam joj da se ne mogu dići, da ne osjećam noge. Na moju sreću, toga se ne sjećam, već su mi to kasnije pričali. Pa kažu da smo se poslije svađali i u kolima Hitne jer sam vikala da sam žedna i da mi moraju dati piti. Prvo čega se sjećam jest da sam se probudila na intenzivnoj u Draškovićevoj u Zagrebu. I prvo što sam tada rekla bilo je da moj trener nije brzo vozio. Jer zbilja nije divljao, niti brzo vozio. Ali eto, valjda se tako moralo dogoditi. Ali zašto, ne znam…', govori nam Anđela, koju, osim klasičnim nadimkom Enđi, zovu i Zvijer.

I kada pročitate njezinu priču te s kojim žarom ulazi u svaku borbu, bit će vam jasno zašto. Jer u toj su joj nesreći puknuli 7. i 8. kralježak torakalne kralježnice. I od 13. godine, kao djevojčica pred kojom je bila karijera - završila je u kolicima.

Ali kao što možete shvatiti, Anđela je sve to prihvatila 'mirno'. Jer, eto, sudbina je tako htjela.

'Inače je na svaku utakmicu išao moj otac, vozio nas je. Sportaš je koji me obožavao gledati, naravno i dandanas me gleda. Dogovor kluba je bio da tada prvi put putujemo zajedno. Išli smo u Makarsku. Naručili smo maleni kombi, tako da smo nas četiri išle s trenerom u autu, a ostatak ekipe u kombiju. I oni su taj zavoj prošli bez problema, a mi smo stradali.'

Jeste li maštali o velikim stvarima u odbojci ili ste je 'djetinjasto' doživljavali, pa kamo vas odvede?

'Ponavljam, meni je odbojka bila sve. Iako zapravo, moj jedini cilj je bio da uspijem u sportu. I još iz tih dana sjećam se, kad bi me netko pitao čega se bojim, odgovarala sam da se bojim neuspjeha. Naravno, nisam znala što znači neuspjeh, ali sam znala da želim biti uspješna. I sjećam se jednog trenutka, dok smo se nakon utakmice šetale Marmontovom ulicom, pitala sam curu koja je trenirala s nama što bi više voljela - sportsku karijeru ili obitelj. Ona meni kaže onako - pa obitelj, što me to uopće pitaš. Ali meni je taj odgovor bio čudan, jer ja sam i tada, s 12 godina, maštala da ću otići u SAD na studij i igrati odbojku. I sport mi je u tom trenutku zbilja bio broj jedan. Danas shvaćam, kada imam obitelj i kada želim imati djecu, vjerujem nakon Igara u Parizu, da je to možda bila glupost. Ali ta moja glupost dandanas vodi me cilju - da budem uspješna sportašica i donosim medalje.'

Iako ste imali tek 13, 14 godina, morali ste prihvatiti činjenicu da ćete ipak živjeti drugačiji život nego vaši prijatelji, poznanici… Koliko vam je teško to palo, odnosno što vas je tjeralo naprijed?

'Dva tjedna nakon boravka na intenzivnoj prebačena sam na običan odjel. I vrlo brzo otišla sam na četiri mjeseca u Varaždinske toplice. Tad su me svi dolazili posjetiti. Kad sam došla kući za Velu Gospu, jer su me pustili taj vikend kući, imala sam doček sve djece iz sela. Svi su došli u dvor. Kad sam došla kući za stalno, ekipa iz škole opet mi je napravila doček u našem domu. To je bilo lijepo. Jer bili smo djeca od 13 godina. Kod nas u Poljicama specijalitet je soparnik. I ta djeca išla su mi raditi soparnik. Pekli su ga u kominu, pa je on upao u pepeo. Ali morala sam ga probati. Jer kako ću im reći 'pun vam je pepela', pa sam rekla da je odličan (ha ha). Nakon te prometne svi u razredu postali smo bolji, puno više smo se družili, puno više smo poštivali jedni druge. Ni u jednom trenutku nisam se osjećala drugačije od njih. Kad bi se išlo u školu, svi su dolazili do moje kuće, pa smo zajedno išli u školu. Imala sam predivno djetinjstvo, stvarno smo se voljeli.'

Uz Anđelu su bili prijatelji. Ali ipak joj je najveća podrška bila obitelj.

'Teško im je bilo, vjerojatno teže nego meni. Jer ja realno nisam imala pojma s čime ću se morati nositi kroz život. Naučili smo se na to. A kako im je tek bilo kada sam rekla da idem za Zagreb? Ali kad god mogu, odem za Split ili oni dođu meni u Zagreb. Imamo ovdje i vikendicu, još iz vremena u kojem je brat igrao u Dinamu. Tako da smo mogli odlaziti i na njegove utakmice. Poslije je igrao i u Suhopolju, ali zbog ozljede koljena prekinuo je karijeru.'

Zanimljivo, odbili ste prvi poziv da dođete na stolni tenis, a stigao je od vaše kasnije stolnoteniske partnerice, 13 godina starije Helene Dretar Karić.

'A tko normalan bira stolni tenis (ha ha)? Nisam imala pojma što je stolni tenis i kakav je to sport. Da, istina je, nisam htjela. Jer što će meni Helena govoriti o životu u kolicima, da ona ima dijete, da se bavi sportom. Jer mene to nije zanimalo. Meni je i dalje u glavi bila samo odbojka. I kad sam došla u toplice, rekla sam ćaći da mi donese odbojkašku loptu, jer da ću je i u toplicama igrati s mamom, a ona je bila u iznajmljenom apartmanu u Varaždinskim toplicama kako bi bila uz mene i olakšala mi oporavak i situaciju u kojoj sam se našla. Takve su bile moje ideje, jer s 13 godina ne znaš što te snašlo. Niti kakav će ti život biti nakon nesreće. Bilo je svega, od izjava da neću više izlaziti iz kuće. Ali nakon četiri mjeseca, kada sam došla kući, bio je tulum u domu, a iza škole se igrao turnir u malom balunu. Naravno da sam bila kako na tulumu, tako i na turniru.'

'A kako obožavam sport, sve me to punilo energijom. I otišla sam ipak na taj stolnoteniski trening da vidim kako Helena trenira. Istina, izgledalo mi je preloše. No kako sam se vratila u osnovnu školu, tako sam dobila poziv predsjednika splitskog kluba da dođem igrati. I tako sam krenula. S time da je to u početku bilo samo jednom tjedno. Ali na način da onaj tko pobijedi ostaje na stolu. I tako bih možda u dva sata treninga igrala dva puta po pet ili deset minuta. No dobila sam trenera, pa je to bilo tri puta tjedno. Što mi je već bilo 'vau' – treniram tri puta tjedno. Danas sam na treninzima tri puta – dnevno.'

Očito je prevladao taj sportski duh u vama. Jer sa stolnim tenisom nastavili ste i u srednjoj školi, a zbog njega ste doživjeli i – neuspjeh. Ako se to uopće smije tako nazvati?

'Da, bavila sam se njime i u srednjoj školi i posve me zaokupio. Jer upisala sam redovni studij na ekonomiji, ali shvatila sam da mi je stolni tenis prioritet, pa nisam mogla biti redovna na predavanjima, po osam sati na fakultetu, a potom ići na trening. U međuvremenu učiti, vikendima odlaziti na turnire. Nije mi to bilo prihvatljivo i to je moj, ajmo to tako reći, neuspjeh u životu. Jer sam odustala od nečega. Ali s vremenom sam ipak, shvativši da sportska karijera može završiti u trenu, upisala fakultet i završila tri godine sportskog menadžmenta. Naravno, tijekom karijere, odnosno kako postaješ sve zreliji, shvaćaš da postoje i druge stvari, odnosno prioriteti. Tu prije svega mislim na obitelj. Nakon puno odricanja, sada bih i ja dijete. Jedno, drugo. Sport će biti uvijek tu negdje, ali svi znamo da kad dođu djeca, ona postaju prioritet.'

Godine 2013. stigao vam je poziv iz Engleske, odnosno da nastupate za njihovu reprezentaciju, koju je vodio Slovenac Gorazd Vecko. Nudili su vam i državljanstvo. Jasno je da ga niste prihvatili, ali što vas je potaknulo da im kažete 'ne'?

'Njima je bio cilj da dođemo trenerica i ja u kompletu. S time da im je bilo bitnije da trenerica bude ta koja će im pristupiti kao znalac i stručnjak u stolnom tenisu. Ona bi im puno više značila. U tom periodu izgubila bih nekoliko godina igranja na velikim natjecanjima, ako bih uopće dobila državljanstvo. Ali sam rekla sama sebi da mi je bitnija moja karijera, da mogu svake godine otići na turnir i probati napraviti nekakav rezultat. A ne da kalkuliram, propustim velike turnire, zbog nešto većih primanja. Iskreno, igrati za Englesku ne bi mi predstavljalo apsolutno ništa.'

London je za vas ipak bio sretno mjesto. Jer 2012. godine upoznali ste Kristijana Vincetića, također paraolimpijca, bivšeg plivača, s kojim ste prije nekoliko godina uplovili u bračne vode.

'Upoznala sam Kristijana na putu za London, odnosno na press konferenciji. On je otišao u London kao plivač. S time da je prije Igara u Londonu operirao rame i nije bio maksimalno spreman. Ali kako je imao osiguran plasman, otišao je na Igre. Voli se šaliti pa mi kaže da mu plivanje nije bilo u fokusu, nego šarmiranje mene (ha ha).'

Nego, vaš je suprug rođen u Osijeku, ali samo spletom okolnosti, dok ste vi prava, tipična Dalmatinka. Za koga se navija u obiteljskoj kući u Dubravi, plave ili bijele?

'Suprug se samo rodio u Osijeku. Mama mu je iz Đakova. S time da je i ona živjela u Zagrebu, ali prije poroda išla je svojoj mami u posjet. I Kiki se tako rodio u Osijeku. Iako, dakle, od rođenja živi u Zagrebu. I sad ću vam odati tajnu, ja sam u braku s Kristijanom zato što ne prati nogomet (ha ha). Jer da prati nogomet i navija za Dinamo, to ne bi izašlo na dobro. To mu je vrlina, to da ne prati nogomet.'

A kako je ovdje, u dvorani Zagrebačkog stolnoteniskog centra Dragutin Šurbek, u kojoj trenirate?

'Evo, zna se dogoditi ujutro, kada su u dvorani i seniori, jer seniori su većinom došli u Zagreb zbog boljih uvjeta, treninga i trenera ili fakulteta, da nas ima puno više iz drugih krajeva Hrvatske nego iz Zagreba. Tako da se našalimo da je Dalmatinaca 80 posto u dvorani.'

Često ste naglasili da vam je odbojka najveća sportska ljubav. Kakve emocije ona sada budi u vama?

'Deset godina nakon prometne sam valjda prvi put zaplakala. To je valjda bila prva jubilarna obljetnica. Ne znam zašto baš taj dan, zašto mi se to dogodilo. I baš na desetu obljetnicu. Razgovarala sam tog dana s psihologom, jer idem i na mentalni trening. I rekla sam mu - taj dan jednostavno nisam prestajala plakati. Došla sam i u dvoranu te sam rekla trenerici - gle, ako počnem plakati, nemoj me dirati, pusti me, danas plačem. I dok sam joj krenula govoriti da ću plakati, već sam plakala', prisjetila se Anđela, ali ovog puta s osmijehom na licu.

'I tako, tko god me nazvao, svima sam plakala. Ali to je bilo prvi put u deset godina. I kažem, razgovarala sam sa psihologom. I onda me on pita - pa, dobro, što ti danas nedostaje. Kažem ja njemu - ništa. Pa me pita - je l' ti fali hodanje. Kažem – ne, svejedno mi je. Pa me opet pitao o puno stvari, ali na kraju i je l' ti fali odbojka. Tada sam jednostavno stala i opet počela plakati. I shvatila da je to (bio) moj križ. Očito uopće nisam bila svjesna koliko sam voljela odbojku. Ali nakon prometne više je nisam mogla gledati. I dandanas je ne gledam. I koliko god je voljela, koliko god patila, ne gledam je.'

Kad je već spomenula mentalni trening, pohvalila je i svoju gotovo stalnu ekipu, s kojom surađuje od 2014. godine. A to su kondicijski trener Igor Berislavić, mentalni trener Igor Čerenšek, maser Vladimir Šošić, trenerica Mirela Šikoronja Ivančin i trener Davor Bilić, a rehabilitacije odrađuje u fizijatriji Čop.

Znamo da se često govori da su sportašice u podređenom položaju u odnosu na sportaše. Osjećate li i vi, kao paraolimpijka, takvu nepravdu?

'Godine 2016. nominirale su nas Sportske novosti za najbolje sportaše godine u kompletnoj populaciji. I to nam je bio šok. Zar je moguće da su nas ljudi počeli prepoznavati? Ali realno, ja znam koliko ulažem, koliko sam se odricala, koliko sam propustila rođendana, svadbi, pričesti i druženja. Zašto? Da bih ostvarila svoje ciljeve i bila uspješna. Bitno mi je da dajem sve od sebe i da idem putem koji vodi do rezultata. I ako netko onda misli da je moj sport manje bitan, tj. da manje ulažemo, onda bih mu rekla da slobodno dođe živjeti sa mnom tjedan dana.'

Kako zapravo izgled vaš radni dan?

'Evo, sad sam odradila trening. I idem na kavu… (ha ha). Ali naravno, trenažni proces ovisi o tome u kojem sam periodu. Sad je sezona gotova, odrađeno je Europsko prvenstvo. U ožujku kreće sezona s turnirima. Sad je puno lakše, treniram jednom dnevno te dva puta u teretani. Ali svakodnevno imam mentalnu pripremu, koju odradim kod kuće. I koja sad traje po 20-30 minuta. Kad krenu turniri i pripreme, onda sam od 30 dana u mjesecu, sedam dana negdje na pripremama. Obožavam otići u Düsseldorf jer tamo imaju svoj centar, teretane, snimanje tehnike za stolom. Zbilja vrh vrhova. I tamo četiri puta dnevno treniram. Ujutro, u 6.45 sati, već sam u dvorani i vježbam servis do 7.30 sati. Onda je do 8 sati doručak. Od 9.30 do 11.30 kreće prvi stolnoteniski trening, u podne je ručak. Od 15 do 17 sati je drugi stolnoteniski trening i navečer u 19.15 imamo individualni trening koji zna trajati i po sat i 15 minuta.

'Na Olimpijskim igrama u Parizu dat ću sve od sebe'

Sportski ciljevi za iduću godinu?

'Što se tiče Pariza, direktno sam na turniru jer sam europski prvak. A svi kontinentalni prvaci imaju svoje mjesto. No i po rejtingu, jer sam druga, bila bih plasirana. Cilj je da na turniru ispravljamo greške koje se događaju, a na te turnire idemo da vidimo kakvi smo, gdje smo. Na Olimpijskim igrama u Parizu dat ću sve od sebe. Maštanje o medalji? Ne, ni govora. Puno vremena smo radili na mentalnoj pripremi, pristupu, razgovoru s trenerima i našli smo što mi ne valja. Ne volim pritisak. Ne volim da mi, kad dođem u dvoranu, trener kaže – idemo po prvo mjesto. Zašto bismo morali biti prvi? Radili smo prije tako, ali bih se svaki put 'poskliznula'. I na kraju s velikih natjecanja odlazili tužni jer nismo ostvarili taj svoj neki korak više. A ovo što smo ostvarili zapravo je bila realna situacija. I tako smo razgovarajući konstatirali – je l' nama nešto donijelo taj pritisak? Nije. Imamo ciljeve u životu, ali mi pritisak ne treba. Sada mi je odnos s trenericom - fantastičan. Pogledamo se i ona zna kad me mora stisnuti, kad me mora pustiti. Realno, znam da sam dobra. Ne moram se više nikome dokazivati. Ako bude neka medalja, hvala dragome Bogu. A ako ne bude, ja ću i dalje dolaziti u dvoranu. Možda ću i plakati, ali i dalje ću imati iste ciljeve.'

Na privatnom planu?

'Malu bebu. Jer sad sam već u godinama. Stolni tenis je uvijek bio broj jedan, pa se povlačilo pitanje kad ćemo se vjenčati. Pa ne mogu sad, imam nekakvo prvenstvo. Onda bi Kristijan imao svoja natjecanja. Jednostavno, nismo mogli uskladiti datume. Bili smo takvi sportaši da nam zbog svadbe nije palo na pamet odgađati nešto. Kristijan je bio u Pekingu, Londonu, Riju i Tokiju. A trenutno radi u plivačkom klubu, završio je Kineziološki fakultet i sad radi s djecom za redovnu populaciju.'

Otkrila nam je Anđela još jednu svoju veliku sklonost. Ustvari, kad malo bolje razmislimo, ima ih više.

'Jako volim raditi rukama. Obožavam uređivanje interijera i eksterijera, tako da smo u spavaćoj sobi napravili zid sa štukaturama. Baš smo se potrudili, pilili, lijepili, bojili. Imamo puno projekta. Radili smo visoke gredice jer obožavam biti u vrtu, zalijevati, saditi. Potom gledati kako uspijeva, pa i brati plodove. Zato i živim u kući kako bih mogla non-stop biti aktivna i po tom pitanju. Evo, sada radim i ove prigodne dekoracije, odnosno adventske vijence za trenericu, svekrvu, mamu… Obožavam kreativne stvari, koje su oku lijepe.'