Sve su to bile teme o kojima su svoje stavove iznijeli pobornici i protivnici primjene dopinga u sportu. Pobornike je predstavljao australsko-rumunjski filozof i bioetičar Julian Savulescu, redoviti profesor na Oksfordskom sveučilištu. S druge se strane našlo dvoje specijalista kliničke medicine, Leon Creany i Anna Vondy, koji su protivno stajalište obrazložili zajednilčkim tekstom.

'Moje je mišljenje da doping treba dopustiti. Za početak, naš aktualni sustav kontrole zakazao je u pokušaju da uhvati ili zaplaši počinitelje odnosno prevarante. Prema radu Aarona Hermanna i Macieja Henneberga, profesora s Adelajdskog sveučilišta, traganje za prekršiteljima nije vrijedno cijene: koristeći tipične vrijednosti detektabilnosti, vjerojatnost otkrivanja prevaranta koji uzima doping svakog tjedna nije veća od 2.9%. Kad se tome pridoda da je Larry Bowers, ekspertni član Američke antidopinške agencije (USADA) lani izjavio da negativan test ne jamči nepostojanje dopinga, jasno je da je došlo vrijeme za novi pristup', napisao je Savulescu nastavivši:

'Dodamo li još k cijeloj priči kontinuiranu želju sportaša da prkose limitima ljudskih mnogućnosti, zaključujem da je korištenje sredstava za podizanje izvedbenih mogućnosti neizbježno.'

'Kada kažem da bi korištenje dopinških sredstava trebalo dopustiti, ne kažem da treba dići ruke od procesa kontrole. Štoviše, legalizacija bi donijela regulaciju, a regulacija bi povećala sigurnost i smanjila rizik za sportaše koji bi supstance koristili.'

'Nadalje, mnoge zakonom dopuštene prakse i naprave, poput spavanja u visinskoj komori, do konzumiranja dodataka prehrani i protuupalnih lijekova, ne samo da su dopuštena, već su propagirana sredstva za svakodnevno korištenje, kako od proizvođača odnosno farmaceutskih korporacija, tako i od sportskih organizacija.'

'Hormon rasta je zabranjena supstanca. Pa ipak, pod nadzorom liječnika, zakonski se prepisuje djeci čim počnu zaostajati rastom, premda je razina samoproizvedenog hormona u njihovu organizmu zapravo u uobičajenim vrijednostima. Zar na isti način ne bismo mogli kontrolirati i regulirati upotrebu anaboličkih steroida i eritropoietina?'

'Za kraj još malo brojki. Prije 15-ak godina ustanovili smo da smo dosegli gornju granicu ljudskih mogućnosti u sprintu. Počevši od Bena Johnsona u Seulu 1988. godine, samo su desetorica sprintera trčali stotinu metara 9.8 sekundi i brže. Samo dvojici među njima, uključujući Usaina Bolta, nije dokazan doping.'

'Kao razlog za zabranu dopingiranja površno se navodi zabrinutost za zdravlje sportaša. Znanstvenih testiranja o utjecaju dopinga na zdravlje sportaša, međutim, nema, pa tako nema niti argumenata. Nema također niti argumenata da je dopingiranje prouzročilo smrt pojedinih sportaša u mladim godinama. Postoje samo indicije. Za usporedbu, nedavno provedeno istraživanje pokazalo je da je među francuskim biciklistima koji su između 1947. i 2012. godine nastupali na Tour de Franceu stopa smrtnosti niža u odnosu na francusku mušku populaciju za 41%. Također, od 1980. godine na Tour de Franceu je od posljedica biciklističkih nesreća preminuo 21 biciklist. Je li ijedan stradao od posljedica uzimanja dopinga? Ne znamo.'

Creany i Vondy nazvali su doping puno više moralnim negoli medicinskim pitanjem.

'Ukoliko ćemo dopustiti dopingiranje, uskoro će postati nemoguće zadržati konkurentnost bez dopinga. Što je sa sportašima koji će se željeti opredijeliti za zdravi način života i odbiti doping? Zar ćemo ih eliminirati iz sustava? Vrijednost talenta u takvim će okolnostima dodatno gubiti na snazi.'

'Umjesto da uvođenje dopinga izjednači uvjete za sve, rezultirat će suštom suprotnošću. Profitirat će bogatija društva s većim resursima. Svojim sportašima moći će financirati najbolje supstance i tako će sasvim prevladati. Moguće bi se taj fenomen mogao raširiti i na međudržavnu razinu, pa bi neke zemlje mogle početi financiranje sustavnoga dopinškog programa za svoje sportaše. Takvu smo praksu imali priliku vidjeti u prošlosti.'

'Mogu li, na koncu, bioinžinjeringom stvoreni sportaši pružiti nadahnuće mladima i uopće ljudima koji vole sport?'

'Nije sporno da je globalni antidopinški program zakazao, te da nešto treba mijenjati. Pomak se može napraviti, i to drastičan, u kaznenom sustavu. Trenutačno prvi prijestup izaziva maksimalnu kaznu od dvije godine izbacivanja iz sporta. Mnogi su sportaši zbog toga spremni riskirati: kazna je blaga, a recentna istraživanja pokazuju da uzimana sredstva djeluju još godinama nakon čišćenja organizma. Prema sadašnjim saznanjima, na pet do 11 godina. To znači da sportaš koji se dopingirao može uživati komparativne prednosti zbog djelovanja stimulativnih sredstava i nakon što se vrati natjecanjima. Doping je, dakle, tretiran kao rizik koji se isplati.'

'Okolnosti su to u kojima blagost kazni odnosno obzirnost prema prekršiteljima pravila nije i ne može biti učinkovita. Da bismo sportaše uspješnije zastrašili i time odbili od dopinga, nužno je uvesti trenutačno doživotnu suspenziju iz sporta. Suočeni s takvim strahom, sportaši će triput razmisliti prije no što pristanu uzeti doping.'