prvom dijelu ove analize stanja u i oko Hajduka jučer je bilo riječi o prošlosti i sadašnjosti – o aktualnoj ulozi kluba u hrvatskom nogometu i društvu, kao i o suprotstavljenim stavovima prema njegovoj mogućoj prodaji. U međuvremenu su u javnost pušteni neki detalji američke ponude za preuzimanje većinskog paketa dionica, ali time se ovaj tekst neće baviti. Kao ni time zašto je odbijena.

Točne brojke, mehanizmi promjene vlasništva i pojedinosti oko ulaganja zapravo su sasvim sporedne stvari u viziji Hajdukove budućnosti. Istina je da se klub s Poljuda već dugo bori za život s vodom do grla, ali prije bilo kakve odluke treba li Hajduk prodavati – i ako da, kome i pod kojim uvjetima – trebalo bi znati odgovor na pitanje koje naizgled zvuči jednostavno. Pitanje: što je Hajduk i što bismo htjeli da bude? Znamo li? Znaju li oni koji će odlučivati o njegovoj prodaji i oni koji će ga htjeti kupiti?

Na iskonskoj razini, Hajduk je emocija – prenesena u ranom djetinjstvu preko obitelji ili njoj u dišpet, osjećaj pripadnosti, zajedništva i ponekad očajničkog ponosa kao u najljepšoj i najemotivnijoj navijačkoj pjesmi 'Ako ne postaneš...'; prkos moćnome, kontra mraku i kontra sili, bezuvjetna vjernost i huk Poljuda, nekoć Starog placa.

Hajduk je zaista Hajduk jedino ako je čvrsto ukorijenjen u zajednicu. I ne samo lokalnu, nego i u sve one pojedinačne dijelove hajdučke mase diljem Hrvatske, Europe i svijeta koji tu emociju doživljavaju kao svoju. Ta masa, daleko najvjernija i najstrastvenija u zemlji nešto je na što se ne može staviti cijena, što je istovremeno i besplatno i od neprocjenjive vrijednosti. U Europi se danas za Dinamo zna zato što igra u Ligi prvaka, ostvaruje velike transfere i ima čelnika koji se redovito plasira pri vrhu svake liste najvećih luđaka ili ekscentrika u nogometu. Za Hajduk se zna zato što je Hajduk i što ima Torcidu.

Čak i Deloitte, vodeća svjetska tvrtka za financijsko savjetovanje u ovogodišnjoj analizi poslovanja u nogometu zaključuje da je 'zajednica ključna riječ u sportskom menadžmentu'. Engleski autor David Conn u svojoj knjizi 'Richer Than God: Manchester City, Modern Football and Growing Up' piše: 'Ne smijemo zaboraviti da nogometni klub nije samo biznis. On ima puno dublju svrhu u životu zajednice iz koje je proizašao', a zatim poentira: 'Navijači osjećaju duboku emotivnu povezanost s klubom i zato ih se ne smije tretirati samo kao tržište i isključivati iz procesa donošenja odluka: oni su istovremeno jedini stvarni kapital koji klub ima, ali i njegovo ishodište, razlog za postojanje.'

Svaki potencijalni ulagač u Hajduk, svejedno domaći ili strani, mora biti svjestan vrijednosti i snage zajednice – inače naprosto nije dobar biznismen i njegov novac neće biti pametno uložen. Hrvatska nije ni Amerika ni Engleska sa svojim visokim standardom, razvijenom sportskom kulturom, enormnim televizijskim i sponzorskim prihodima i suludim potencijalima za širenje na azijsko tržište. Hajduk nije Manchester City, pa da se novcem može potpuno izmijeniti cijela klupska kultura i brend, a navijače kojima se to ne sviđa zamijeniti drugima i imućnijima.

S Hajdukom imate to što imate. Ako postoji ikakav poslovni rezon za ulaganje u postojećim okolnostima, a budite sigurni u to da postoji, onda on samo realistično mora uzeti u obzir njegovu najveću vrijednost – a to su bez ikakve sumnje navijači koji su ga spasili od propasti i koji ga jedini još čine velikim klubom. Njima ne možete reći neka samo kupuju ulaznice i suvenire; već iz samo pragmatičnog razloga da zaštitite vlastito ulaganje, morate naći načina da vam budu partneri, a ne mušterije.

Novac je znatno važniji kad gledamo iz sportsko-natjecateljskog aspekta. U pravu su oni koji kažu da je Hajduk na ove niske grane dovela kriza upravljanja, a ne kriza vlasništva – ali te su dvije stvari usko povezane. Klub je u većinskom vlasništvu grada Splita, kojemu je Hajduk mrtvi kapital s obzirom na to da nema realne mogućnosti u njega uložiti. Ne mogu to ni privatni dioničari, većina kojih je iz emotivnih razloga kupila tek po dvije dionice: jednu za uramiti i objesiti na zid, drugu za poklon i naslijeđe (u nekim slučajevima i još nerođenom) djetetu. Veći dioničari ipak nisu toliko moćni da bi se upustili u dodatnu ulagačku avanturu, a nakon preoblikovanja se u gospodarskoj deprimiranoj zemlji nije pojavio nikakav dodatni interes lokalnih tvrtki ili tajkuna za dionicama.

A Hajduku je novac nasušno potreban da bi stao na zdrave noge – prije svega vratio dugove te osigurao redovito plaćanje igračima, trenerima i drugim zaposlenicima. Aktualno vodstvo kluba poduzelo je korake u pravom smjeru da do toga dođe, ali taj je put težak, dug i neizvjestan. Ako se sretno završi, još uvijek će to značiti samo preživljavanje, bez mogućnosti bitnog ulaganja u one segmente kluba u koje je ulaganje nužno.

Iluzija je očekivati da će Hajduk bez značajne financijske injekcije – radilo se o manjinskom ulaganju ili većinskom preuzimanju – moći opet postati 'veliki'. No i u tu je pitanje u što točno i kako ulagati, postoji li vizija i strategija održivog razvoja.

I puno financijski jači klubovi od Hajduka, ali opet nedovoljno jaki da bi se ravnopravno suprotstavili najvećima (npr. Ajax, Porto, pa i Borussia Dortmund), shvatili su u čemu leži njihova budućnost. Umjesto u skupa pojačanja, ulagali su u infrastrukturu, struku, omladinsku školu, skautiranje i najmodernije znanstvene inovacije na području treninga i sportske medicine. Današnja nogometna realnost je takva da su svi klubovi izvan uske europske elite postali samoposluge najvećih, ali umijeće je u tome da se za svoju 'robu' postigne maksimalna moguća cijena, a zatim samo dio zarađenog novca reinvestira u prvu momčad.

Ali ni to ne bilo kako. Bez obzira koliko novca u budućnosti možda imao, Hajduku će i dalje osnovni izvor prihoda nužno biti prodaja igrača. Ako bude pametan i učio od najboljih, onda će se orijentirati isključivo na mlade igrače, one na čijoj preprodaji može zaraditi. Samo u iznimnim slučajevima će klubovi o kojima govorimo, a među kojima bi se našao i Hajduk ako krene putem održivog razvoja, dovesti nogometaša od 27, 28 ili više godina – samo ako im je takav baš nužno potreban.

Kupovina igrača za prvu momčad je nadogradnja i ništa ne vrijedi ako su temelji truli. Da bi klub poslovao u plusu i mogao se dalje razvijati, momčad mora rasti organski – što znači ulaganja u maksimalnu stručnost na svim razinama (sportskim, financijskim, marketinškim, medicinskim...) i osiguravanje najboljih mogućih uvjeta za djecu koja stasaju kroz klub.

Akademija i skautska služba moraju postati srce kluba, treba težiti tome da se igrači dovode u što je moguće ranijoj dobi i da se s njima pravilno radi ne samo na nogometnom, nego i na odgojnom dijelu, a pri tome treba biti puno manje važno dolaze li iz Varoši, Županje, Širokog Brijega, Prištine ili najcrnjeg srca Afrike. Ranija licitiranja s postotkom igrača iz vlastite škole koji 'moraju' biti u prvoj momčadi su bespredmetna – treba ih biti što je moguće više, ali onda u tu školu treba što je moguće više uložiti. Ne smije se više događati da dječake koji su hajdukovci odvodi Dinamo ili strani klubovi, niti da takvi izjavljuju kako im Hajduk ne znači 'ništa posebno'. Svima njima mora biti san da odjenu dres velikog hrvatskog i europskog kluba i zaigraju pred punim Poljudom.

Jedino tako Hajduk opet može biti veliki, redovito osvajati trofeje i igrati ulogu u Europi; sve drugo je mazanje očiju. I zato je od samog novca puno važnije da se sa svakim budućim potencijalnim investitorom razgovara o tome – koja je strategija održivog razvoja kluba?