Sljedeće sezone debitirao je za prvu momčad, a 1998. – kao jedan od dvojice igrača Hajduka i dvojice najmlađih u ekipi (drugi je bio Anthony Šerić) – bio dijelom hrvatske reprezentacije na SP-u u Francuskoj. U utakmici za treće mjesto ušao je u 85. minuti umjesto Bobana i na terenu sreo Edgara Davidsa, igrača čije je lopte skupljao tri godine ranije na Poljudu i čovjeka koji će mu u narednih šest sezona biti suigrač u Juventusu.

'Edgar mi je često govorio kako ga se ta utakmica u Splitu iskreno dojmila. Pričao je o buci, pjesmi, navijačima, atmosferi...', rekao je Tudor Damiru Petranoviću 2011. u intervjuu za hrvatski FourFourTwo.

Igor Tudor emotivan je tip, a Hajduk je danas, prije svega, emocija. Nekome sa strane hajdukovci zacijelo izgledaju poput nekakve sekte: oni slave, pjevaju, fanatično podržavaju svoj klub i kad gubi i kad pobjeđuje, a čini se da nisu ni pretjerano razočarani što i ove sezone Dinamu mogu tek staviti soli na rep. Ni tjedan dana nakon što ih je veliki rival nadigrao i pobijedio usred Splita, opet je atmosfera na Poljudu bila sjajna i momčad je opet igrala dobro.

Iako Hajduk ni ove sezone neće do naslova, iako mu je u kupu Dinamo utrpao sedam komada u dvije utakmice, a u Europi ga izbacila momčad iz gruzijske provincije, Torcida nije posustajala. I teško se sjetiti kad je zadnji put neki Hajdukov trener imao takvu podršku kao što je danas ima Igor Tudor. 'Uno di noi' – jedan od nas, zovu ga i kao takvog prihvaćaju.

Danima i tjednima su klub opsjedali mediji i navijači s pitanjem – kad će Tušo potpisati novi ugovor?

Posljednji trener koji je na Poljudu izgurao cijelu sezonu bez smjene bio je Zoran Vulić još 2002./03. Hajduk je izgubio godine pokušavajući se bosti s 'rogatim' Dinamom: vodile su ga nesposobne i korumpirane uprave bez ikakve vizije, pokušavajući se boriti protiv rivala njegovim oružjem: dovođenjem skupih pojačanja i smjenama na klupi čim bi nešto pošlo po zlu.

To je križ koji danas nose oba kluba: prvi je zbog toga stigao na rub bankrota, a drugi je bio znatno uspješniji – ali sigurno ne toliko uspješan, barem u Europi, koliko je mogao biti da se kupovalo pametnije i da je postojao neki kontinuitet struke. Nevjerojatno zvuči podatak da je od 2006., otkako je Dinamo konstantno hrvatski prvak, do danas bilo 15 trenerskih smjena u Maksimiru. Jedini koji je ondje izdržao cijelu sezonu bio je, još u prvoj sezoni te dominacije, pokojni Josip Kuže – a i to zacijelo samo zato što te godine Dinamo nije igrao u Europi.

U spomenutom intervjuu prije tri godine, tada trener kadetske momčadi Hajduka Igor Tudor ovako je predstavio svoju viziju...

'Bitno je naglasiti dvije ključne stvari: plan i program dugoročnog rada te omladinsku školu. O njima se govori već godinama, pljušte obećanja, no ništa se nije ostvarilo. Zašto? Zato što je svaka nova uprava željela što brži rezultat, jer bi u suprotnome letjela van! Svaka bivša Hajdukova uprava imala je nad glavom mač rezultata i nije imala muda istupiti i podviknuti: 'Dosta je! Dvije godine neće nas biti nigdje, neće biti skupih ugovora, no postupno ćemo uvoditi juniore i kadete pa ćemo kroz dvije-tri godine imati uigranu mladu i talentiranu momčad, poletnu i homogenu, koja bi se po svim kriterijima morala ravnopravno boriti s Dinamom.'

Kao i uvijek bez dlake na jeziku, otišao je i korak dalje u objašnjenju: 'Dok se to ne dogodi, nema velike sreće u Hajduku, no vjerujem da nas takva situacija očekuje. Možda ne zato što postoji neka ogromna želja, nego zato što će nas financijska situacija prisiliti. Nema više politike, nema velikih sponzora, mladićima u momčadi mora se kazati da će igrati za znatno manje novce. Bitno je imati jednog iskusnog i jednog mladog trenera, kvalitetnog voditelja omladinske škole i skauta koji će sve to ocjenjivati. I to je to!'

Tudorova se vizija ostvaruje. 'Sirotinjska' momčad ogromnim je dijelom sastavljena od vlastite 'dice' uz dodatak isključivo mladih igrača iz nogometnog 'Trećeg svijeta', a klub konačno ima demokratski izabranu (a ne instaliranu) upravu koja uživa podršku navijača i radi svoj posao.

Hajduk napreduje. To ne vide samo oni koji ne žele vidjeti. On ne ganja više kratkoročni rezultat po svaku cijenu, nego planira dugoročno – kako na ekonomskoj, tako i na kadrovskoj razini. Klub je počeo vraćati dug, potpisao gomilu marketinških ugovora s lokalnim partnerima, radi izuzetno profesionalan i kvalitetan posao na polju privlačenja i animiranja članstva te servisiranja medija.

Momčad pokušava igrati dobar, moderan nogomet i često u tome uspijeva – ponekad i ne, ali to je sve dio odrastanja. Ne zna se tko je točno prvi rekao da nije stvar u destinaciji, nego u putovanju, ali to je velika istina: upravo zbog toga, zbog osjećaja da se ovdje stvara budućnost, Hajduk danas ima takvu navijačku podršku.

Jedini dio slagalice koji nedostaje je 'iskusni trener', o kakvom je govorio Tudor. Stjecajem okolnosti, on je morao preuzeti konce u svoje ruke. On raste i razvija se zajedno s Hajdukom, uči se na njemu, katkad briljira a katkad i griješi, ali je – sve u svemu – napravio velike stvari.

Izvrtite 'film' unatrag i sjetite se medijskih prognoza koje su Hajduku predviđale grčevitu borbu s RNK Splitom i Lokomotivom za mjesto koje vodi u Europu poslije Dinama i Rijeke...

Gotovo svaki od današnjih prvotimaca znatno je napredovao od početka sezone (najočitiji primjeri: Maloča, Milović, Pašalić, Bradarić, Maglica), a napredovala je i momčad u psihološkom, taktičkom i kompetitivnom smislu. Trener je stvorio borbu za mjesto u sastavu kakva ne postoji ni u jednom drugom domaćem klubu; bez pardona i ustručavanja izbacuje iz njega svakoga tko postane previše opušten i mijenja taktiku kad god se čini da je postala previše predvidljiva.

U emisiji RTLiga, Lokomotivin Tomislav Ivković dao je Tudoru nesvakidašnji kompliment, rekavši da ga ne smatra velikim trenerskim potencijalom MAXtv Prve lige, jer očekuje da će ga vrlo brzo ugrabiti neki od bogatijih europskih klubova. No Uno di noi Tušo jučer je potpisao produljenje ugovora s Hajdukom.

Scena u kojoj trenera svladavaju emocije i pusti suze u trenutku kad priča koliko je sretan i ponosan što je dio nečega što voli cijeli svoj život... Koliko god ta drama bila osobna, odigrala se pred kamerama i ne možemo ne primijetiti koliko je neobično i nesvakidašnje bilo vidjeti ljudinu od 193 centimetra, tog žestokog i čvrstog nogometaša koji nikad nikome nije ostajao dužan – kako plače. Možete li u današnje vrijeme zamisliti trenera nekog drugog kluba – domaćeg ili stranog – da tako reagira u sličnoj situaciji?

Bio je to samo još jedan dokaz koliko je Klub velik i bitan, demonstracija njegove intimne snage koja na strahovito emotivni i pomalo zastrašujući način predočava mladićima koji nose bijelu majicu što to znači igrati za Hajduk – ili što bi trebalo značiti ako ste Jedan od njih.

Jednog dana, možda i vrlo brzo, Hajduk će se opet naći ondje gdje po svojoj veličini zaslužuje biti i imat će neki svoj novi 'Ajax'. Jednom kad stigne na tu destinaciju, posebni status i značaj imat će upravo lekcije s ovog putovanja.