I onda se takav mentalitet poklopio s pojavom bogomdanih talenata na dva kotača. Nije jedini, Primož Roglič došao je nešto prije, a nadire i Matej Mohorič, ali Tadej Pogačar svijetli iznad svih. Pokazivao je to i ranije dvostrukom pobjedom na Tour de Franceu i brojnim drugim utrkama, ali ono što je upravo napravio na svom prvom Giru d'Italia diže ga među istinske legende ovog napornog sporta.

Nevjerojatna statistika kojom je Pogačar osvojio Giro

Kralj Tadej osvojio je Giro nevjerojatnom uvjerljivošću, s desetak minuta prednosti u generalnom plasmanu, što se već desetljećima nije dogodilo. Bilo je jasno i prije zadnje, rimske etape da mu titulu nitko ne može oduzeti, nakon što je dan prije u brdskoj 20. etapi uvjerljivo ostavio sve iza sebe, došavši do šeste pobjede na ovogodišnjem Giru. A koliko je velika postala Slovenija u svijetu biciklizma, neka posvjedoči i to što je Pogačar na tronu velike talijanske utrke naslijedio sunarodnjaka Primoža Rogliča, danas trećeg biciklista svijeta.

Nevjerojatna je statistika kojom je Pogačar osvojio Giro. Nitko još od 1965. i rekordnih 11 minuta i 26 sekundi prednosti Vittorija Adornija nije na kraju imao toliku prednost kao slovenski biciklist u dresu Ujedinjenih Arapskih Emirata - ukupno 9:56 ispred Kolumbijca Daniela Martineza. Pobijedio je pritom u čak šest etapa, a to nije uspijevalo ni najvećem od najvećih - Eddyju Merckxu, peterostrukom osvajaču Gira. Kad je u drugoj etapi preuzeo vodstvo, do kraja ga više nije ispuštao, samo povećavajući prednost pred konkurentima.

Ušao je 25-godišnji Pogačar sada u povijest, u elitno društvo koje je pobijedilo na obje najveće cestovne biciklističke utrke, na Giru i Tour de Franceu. No mnogo toga čeka ga do kraja ove sezone. Već krajem lipnja majstori na dva kotača kreću na novi Tour, a Pogačaru je - nakon dvije pobjede i dva druga mjesta u Francuskoj - ambicija biti prvi u 21. stoljeću koji će u istoj godini slaviti u obje megautrke.

Lovi čudesni rekord legendarnog Merckxa

Uspije li, jurišat će i na trostruku krunu jer se u rujnu ove godine održava i Svjetsko prvenstvo, pa se otvara mogućnost za nešto što je dosad uspjelo samo Merckxu 1974. i Stephenu Rocheu 1987. A onda nemojmo zaboraviti ni Olimpijske igre u srpnju i kolovozu za mogući 'poker' medalja, što nitko dosad nije ostvario. No i on sam bi sigurno radije išao korak po korak nego spremati ražanj dok je zec još duboko u šumi, makar u moguću žetvu krenuo s prvog mjesta svjetske rang liste, što mu omogućava i ležerne izjave poput one uoči zadnje etape na Giru, revijalne jurnjave ulicama Rima:

'Nikad prije nisam bio u Rimu. Uvjeren sam da ću uživati.'

Zato je u Parizu bio više puta i na cilju Tour de Francea doživio svoje zvjezdane trenutke. Ove godine natjecatelji na Touru neće dovršavati utrku u glavnom francuskom gradu, ali će se svi najbolji tamo naći na Olimpijskim igrama, pa tako sigurno i Pogačar s jakom slovenskom reprezentacijom. Profesionalci na OI nastupaju tek od 1996. i u međuvremenu su počeli znatno ozbiljnije gledati na to natjecanje, a koje im je u prošlosti često bilo opterećenje u kalendaru. Pobijedi li Pogačar i tamo, bit će to još jedan iskorak u povijest, jer oni najbolji u koje se ugleda, poput Merckxa ili Induraina, nisu imali priliku sudjelovati u svojim najboljim danima na OI, a kao amateri nisu stigli do medalje.

Ima razloga Pogačar vjerovati u veliki podvig ove godine jer tako pokazuju njegove najvažnije utrke. Jedan je od samo osmorice koji su osvojili i Giro i Tour prije 26. godine. Osim toga, u šest nastupa na tri najveće utrke (uz Giro i Tour, tu je španjolska Vuelta) uvijek je bio na postolju. Na Vuelti je bio treći 2019., na Touru prvi 2020. i 2021., pa dvije godine drugi, a sad je stigla i pobjeda na Giru.

A kod kuće ga obožavaju - Pogi je idol bar na razini Luke Dončića. Osim toga, kako se (u skladu sa svjetskim trendovima u industriji putovanja) cijeli slovenski turizam oslanja na aktivni odmor, u čemu je bicikliranje jedna od najvažnijih karika, tako su ga mudro odlučili iskoristiti za turističku promociju. Koji ljubitelj pedaliranja ne bi poželio voziti cestama na kojima trenira brdski kralj, a koji kaže da je slovenski krajolik stvorio način na koji vozi?

Danas 25-godišnji Pogačar rođen je u Komendi u Gorenjskoj, selu s manje od tisuću stanovnika sjeverno od Ljubljane, u podnožju čudesne Velike planine. Bio je treće od četvero djece u braku nastavnice francuskog Marjete Pogačar i direktora tvornice stolica Mirka Pogačara.

U svijet biciklizma ušao je s bratom Tilenom

U svijet biciklizma ušao je s bratom Tilenom, kojeg je pratio u svoj prvi klub, ljubljanski Rog, čiji je član postao sa samo devet godina. Prije toga trenirao je nogomet u lokalnom klubu, navodno je bio talentiran, ali srećom je shvatio gdje ga čeka prava budućnost. Četiri godine kasnije zapazio ga je svojedobni svjetski cestovni prvak Andrej Hauptman, koji mu je kasnije bio dugogodišnji trener, a danas je sportski direktor u momčadi UAE Team Emirates, čiji je Pogačar najvažniji član.

Anegdota kaže da je Hauptman vidio kako Pogačar lovi grupu znatno starijih tinejdžera, za kojima je zaostajao stotinjak metara, i činilo mu se logičnim da se obrati organizatorima da nekako pomognu mladiću koji se, mislio je, očito muči. Dobio je iznenađujući odgovor: Pogačar je zapravo sustizao konkurente za cijeli krug. Bilo je to dovoljno za početak suradnje.

Bogatom timu iz Emirata priključio se 2019., što je bilo zaključenje godinu ranije postignutog dogovora, nakon prve veće pobjede, osvajanja Tour de l'Avenira, svojevrsnog Tour de Francea za amatere i poluprofesionalce. Prilično brzo pokazao je potencijal jer je počeo osvajati etape na različitim utrkama, a onda osvojio Tour of California, kao najmlađi biciklist u povijesti koji je pobijedio na nekoj višeetapnoj utrci pod okriljem međunarodne biciklističke federacije UCI. I ne samo to, iste godine je, sa samo 21 godinom, bio treći u generalnom plasmanu jedne od tri velikanke, španjolske Vuelte. Bilo je to prvo, ne i zadnje postolje na utrkama Grand Toura.

Veliki trenutak za Pogačara, ali i za slovenski biciklizam, stigao je na Tour de Franceu 2020. Tada je na najveću utrku na svijetu krenuo kao potpora nominalno prvom vozaču emiratske momčadi, Talijanu Fabiju Aruu. No od samog početka pokazao je da je u znatno boljoj formi, a Aru je odustao na devetoj etapi. Do kraja je trajala jurnjava između Pogačara i drugog Slovenca Rogliča i bio je to prvi pokazatelj tko će sljedećih godina biti gospodari Toura. Vodili su žestoku bitku do samog kraja, a Pogačar je preuzeo vodstvo tek u predzadnjoj etapi dok je Roglič bio drugi. Jedini koji je osvojio Tour mlađi od Pogačara bio je Henri Cornet, kojem je davne 1904. bilo samo 19 godina, ali to su neusporediva vremena.

Dominacija se nastavila i sljedeće godine, uz razliku da je uoči Toura 2021. bio jedan od favorita. I vozio je samouvjereno, onako kako to rade šampioni. Nikad nitko mlađi od njega nije obranio titulu najboljeg na Touru, i to s više od pet minuta prednosti ispred Jonasa Vingegaarda, jednog od njegovih vječnih rivala. Dominirao je toliko da su se pojavile optužbe za doping, no Slovenac je odbacio napade, objasnivši ih lošom slikom koja je prethodnih godina stvorena oko biciklizma.

'To su neugodna pitanja jer je povijest biciklizma doista bila loša. Zato potpuno razumijem zašto se postavljaju ta pitanja', odgovorio je, a o dopingu se više ne priča.

Kao favorit je stigao i na Olimpijske igre te godine u Tokiju, održane s godinom zadrške zbog pandemije. Kad bi se olimpijske utrke održavale na etape, vjerojatno mu ni tu ne bi bilo premca. Ovako je u samo jednoj cestovnoj utrci stigao do bronce, izgubivši srebrnu medalju u završnom sprintu. Slovence je tada utješio Primož Roglič zlatom u kronometru. Puno slabiji na kraju iscrpljujuće sezone Pogačar je bio na Svjetskom cestovnom prvenstvu: dvostruki osvajač Toura stigao je tek 37. U to vrijeme još je odbijao pomisao o dvostrukoj kruni, ne odazivajući se na pozive da se okuša na Giru. Preveliki su to napori za jednu sezonu, zato i ima tako malo onih kojima je to pošlo za rukom. I zato će biti zanimljivo vidjeti što će se sve događati do kraja ove godine.

Potom su uslijedile dvije godine u kojima Pogačar nije nastavio ono što su vjerojatno svi očekivali, seriju trijumfa na Touru. S promjenjivim je uspjehom vozio utrke 2022., ali svi su čekali što će se dogoditi u Francuskoj. A tamo se nastavilo rivalstvo Pogačar - Vingegaard, iz etape u etapu njih dvojica su se izdvajala na čelu, bez obzira jesu li se penjali planinama ili jurišali ravnicama. Na jednom od najdramatičnijih uspona, u 18. etapi na Pirinejima, dogodio se jedan od najljepših primjera fair playa u današnjem sportu. Vingegaard je u tom trenutku u generalnom plasmanu imao nešto više od dvije minute prednosti. Prilikom uspona na Col du Spandelles, Pogačar je pao i činilo se da će Danac ostati nedostižan. No on se zaustavio, pričekao da se Pogačar podigne s ceste i nastavi utrku te mu još pružio ruku. Kasnije je Vingegaard odjurio dalje i dodatno povećao prednost, ali je to napravio mirne savjesti i svojom moćnom vožnjom, a ne zbog nevolje konkurenta.

Pad, lom ruke i problemi

Identičan rasplet uslijedio je i 2023., Vingegaard je obranio titulu, Pogačar opet bio drugi, ali tko zna bi li stvari bile drukčije da nije bilo nezgode na utrci Liège-Bastogne-Liège. Pogačar se sudario s Mikkelom Honoreom i slomio zglob na ruci, zbog čega je napustio utrku. U samo nekoliko mjeseci do Toura uspješno je operiran, prošao rehabilitaciju i vratio se na cestu. No dvije dobivene etape nisu bile dovoljne.

I onda je došla godina koja će definitivno pokazati hoće li Pogačar ući u red najvećih svih vremena, a dosadašnjim vožnjama pokazao je da mu je tamo definitivno mjesto. Prvi korak, Giro d'Italia, već je napravljen, sada ostaju tri golema izazova: Tour de France (koji ove godine zbog OI neće završiti u Parizu, a započet će u sjevernoj Italiji), pa nastup za reprezentaciju na Olimpijskim igrama i onda Svjetsko prvenstvo. Kakva bi to kolekcija trofeja bila...

Bila bi to i konačna potvrda o Pogačaru kao 'novom Eddyju Merckxu'. Leteći Belgijanac osvojio je pet puta Tour, isto toliko puta Giro i jednom Vueltu. Bilo je onih koji možda imaju i više trofeja na nekoj od tih utrka, ali čovjek kojem je nadimak bio Canibal zbog moći kojom je 'jeo' protivnike općenito se smatra najvećim svih vremena. Godinama se čeka njegovog nasljednika, posebno nakon što je glavni kandidat za tu titulu Lance Armstrong ispao najobičniji prevarant. Pogačar bi mogao biti 'onaj pravi'. Uostalom, svoj prvi Tour Pogačar je osvojio tri godine mlađi nego što je bio Merckx s prvom titulom. I sam Belgijanac u više je navrata rekao da očekuje da će ga Pogačar nadmašiti ako mu se ništa loše ne dogodi.

Zasad on iznimno uživa u svojim uspjesima i dobro se nosi s pritiskom očekivanja, a vjerojatno mu pomaže i život sa zaručnicom Urškom Žigart, također biciklisticom.

'Osjećam veliki pritisak, ali u isto vrijeme čovjek se osjeća posebnim. To je dobro i pokušavam uživati. Možda će me za nekoliko godina svi zaboraviti, zato pokušavam uživati u trenutku. Tako postižem mir i sretan sam', rekao je nakon jedne od pobjeda na ovogodišnjem Giru, a koju se usudio najaviti prije utrke onako kako je to 1973. radio Merckx. Opet ta usporedba, neizbježna je.

Zato mu je valjda životni moto 'Nikad ne prestani pokušavati, nikad se ne predaj'. Uostalom, nakon pobjede na Giru rekao je da 'još raste'. Tko zna gdje mu je kraj.