Kako klubovi stječu antipatije? Katkad i ne svojom izravnom krivicom, primjerice velikom dominacijom, ali svakako će pomoći basnoslovno kupovanje svega i svačega, arogantno ponašanje čelnika i tomu slično. Koji su, dakle, nogometni klubovi više ili manje zasluženo zaradili atribut antipatičnih?
Postoje klubovi koji su mnogim nogometnim poznavateljima dragi, ali postoje i oni koje je lakše prezirati i vrijeđati. Razlozi su različiti, no obično se radi o istim onim razlozima zbog kojih je neke klubove lako voljeti, osim što je situacija obrnuta. Tako vam u nastavku donosimo top pet klubova prema kojima nogometni fanovi često osjećaju otvorene antipatije.
Još od sredine devedesetih, kada su za klub igrali velikani poput Raija, Ginole ili Georgesa Weaha te su igrali bitnu ulogu u europskom nogometu, navijači iz Pariza nemaju puno razloga za zadovoljstvo. Zbog tradicionalno lošeg poslovanja i dovođenja posve pogrešnih igrača, Pariz je jedan od rijetkih gradova (uz Berlin) koji prednjači u svim značajnim područjima života u svojoj zemlji, osim u području nogometa. Rukovodstvo kluba često zapada u krize, tako da se izmijenilo čak sedam predsjednika u posljednjih sedam godina, a rezultati se ne poboljšavaju.
Čitava je njemačka nogometna scena podijeljena u dvije kategorije: Bayern i svi ostali. Takva situacija, jasno, iritira sve ostale klubove, kao i njihove navijače, a toj situaciji ne pomažu izjave Bayernovih čelnika (naročito Ulija Hoenessa), koji često naglašavaju da postoje drugi klubovi koji igraju dobro, lijepo i trenutačno uspješno, ali da je na kraju sezone prvak sigurno Bayern. Takvo je šepurenje jako iritantno (iako nije bez pokrića), pogotovo kad iza toga stoji prije svega veća platežna moć, zbog koje najbolji igrači iz drugih njemačkih klubova dolaze u Bayern.
Ako se zanemari fantastična prethodna (Mourinhova) sezona, Inter je uglavnom bio sinonim za dvije stvari: glupe kupovine i ružan nogomet. Jedan od primjera Interova poslovanja je legendarna trampa Cannavaro - Carini, kada je Moggi uspio Morattiju uvaliti vrhunsku foru da se radi o igračima podjednake kvalitete. Mnogi su također osporavali njihove nacionalne titule, budući da su one došle tek nakon Calciopolija, koji je vidno oslabio Juventus i Milan. Ostaje nam vidjeti može li Rafa Benitez nastaviti putem pobjedničkih stazama ili slijedi povratak na stare gubitaške navike.
Madridski kraljevski klub, europski rekorder po broju naslova, nikako se ne bi smio naći na ovom popisu, ali ga se nažalost ne može zaobići. Činjenica da je u tom klubu osmišljen antinogometni koncept tzv. Galacticosa, projekt primarno marketinške vrijednosti koji je sportski upropastio klub, dovoljna jeda bi ga se stavilo na ovu listu. Perez je ponovno predsjednik, opet se troše basnoslovni iznosi na igrače za koje nije sigurno odgovaraju li jedan drugom (Kaka i Cristiano Ronaldo), a rješavaju se kvalitetnih igrača poput Robbena ili Sneijdera.
Nema ništa iritantnije od kluba sa sredine ljestvice koji odjednom, nakon promjene vlasničke strukture, počne trošiti kao pijani milijarder, kako bi preko noći sastavio šampionsku momčad. Nije upitno da je potreban novac kako bi se u današnjem svijetu profesionalnog nogometa mogla stvoriti vrhunska ekipa, ali to treba činiti planski i smisleno. Manchester City definitivno ne vodi ni plansku ni smislenu politiku. Njihova se tržišna logika svodi na dovođenje svakog imalo boljeg igrača kojeg se uspije nagovoriti da dođe u, još uvijek, po snazi drugi klub u Manchesteru.