Astronauti Suni Williams i Butch Wilmore nisu planirali ostati u svemiru devet mjeseci. Njihova misija na Međunarodnoj svemirskoj postaji (ISS), do koje su stigli pomoću Boeingova svemirskog broda Starliner u lipnju prošle godine, trebala je trajati samo osam dana. No tehnički problemi sa svemirskom letjelicom spriječili su njihov povratak njome na Zemlju, pa su morali produžiti svoj boravak u orbiti, piše BBC. Bit će vraćeni na Zemlju u utorak navečer, priopćila je ranije NASA.

Svemirska agencija je u priopćenju, objavljenom u nedjelju navečer, rekla da je očekivano slijetanje astronauta u ocean kod obale Floride pomaknuto na 17 sati i 57 minuta po lokalnom vremenu. Prvotno je bilo predviđeno najkasnije u srijedu.

'Ažurirani cilj povratka i dalje omogućuje članovima posade svemirske postaje dovoljno vremena da završe dužnosti primopredaje, istodobno pružajući operativnu fleksibilnost uoči manje povoljnih vremenskih uvjeta koji se očekuju kasnije tijekom tjedna', rekla je NASA.

Posljedice na tijelo

Williams i Wilmore su iskusni astronauti, ali produženi boravak u uvjetima mikrogravitacije neizbježno je ostavio posljedice na njihova tijela. Kako bismo bolje razumjeli što im se dogodilo, možemo proučiti primjere astronauta koji su u svemiru proveli još duže vrijeme.

Najduži svemirski let nekog Amerikanca ostvario je astronaut Frank Rubio, provevši 371 dan u ISS-u. Njegov boravak u svemiru, koji je premašio prethodni američki rekord od 355 dana, produžen je u ožujku 2023. nakon što je na letjelici koja ga je trebala vratiti na Zemlju otkriveno curenje rashladne tekućine. Vratio se tek u listopadu 2023., nakon 5963 orbite oko Zemlje i prijeđenih 253,3 milijuna kilometra.

Ipak, ni Rubio nije srušio svjetski rekord za najduži boravak u svemiru. Ruski kozmonaut Valeri Poljakov proveo je čak 437 dana na svemirskoj postaji Mir sredinom 1990-ih.

U rujnu 2024. dva ruska kozmonauta, Oleg Kononenko i Nikolaj Čub, srušila su rekord za najduži boravak u svemiru nakon što su u njemu proveli 374 dana. Po povratku na Zemlju, Kononenko je izašao iz kapsule Sojuz MS-25 sa širokim osmijehom i podignutim palčevima. Također je postao čovjek s najviše ukupno provedenih dana u svemiru - 1111 dana u orbiti.

Njihov produženi boravak u mikrogravitaciji značajno je utjecao na njihova tijela, zbog čega su ih spasilačke ekipe morale iznijeti iz kapsule nakon slijetanja. Dugotrajni svemirski letovi uzrokuju brojne fiziološke promjene, od gubitka mišićne mase do problema s vidom i promjena u genetici.

Mišići i kosti

Bez gravitacije ljudski mišići i kosti brzo slabe. Oni koji održavaju držanje, poput mišića u leđima, vratu, listovima i kvadricepsima, više ne moraju raditi tako intenzivno i počinju atrofirati. Nakon samo dva tjedna u svemiru mišićna masa može pasti za 20 posto, a tijekom misija od tri do šest mjeseci gubitak može doseći 30 posto.

Kosti također gube gustoću jer nisu izložene uobičajenim mehaničkim opterećenjima. Astronauti mogu izgubiti jedan do dva posto koštane mase mjesečno, što može dovesti do ukupnog gubitka od 10 posto u šest mjeseci. U usporedbi s time, stariji ljudi na Zemlji gube koštanu masu brzinom od 0,5 do jedan posto godišnje.

Kako bi spriječili te učinke, astronauti na ISS-u provode dva i pol sata dnevno vježbajući na specijaliziranim spravama, traci za trčanje i sobnom biciklu. No istraživanja pokazuju da ni taj režim nije dovoljan za potpuno očuvanje mišićne funkcije i veličine, pa se razmatraju intenzivniji oblici treninga.

Također, zbog mikrogravitacije astronauti često postaju malo viši u svemiru jer im se kralježnica produžuje, što može izazvati bolove u leđima i povećati rizik od hernije diska nakon povratka na Zemlju.

Gubitak težine

Iako težina u mikrogravitaciji nema istu važnost kao na Zemlji, održavanje zdrave tjelesne mase u svemiru predstavlja izazov. NASA astronautima nastoji osigurati raznoliku i pravilnu prehranu, no mnogi ipak gube na težini.

Astronaut Scott Kelly, koji je proveo 340 dana na ISS-u dok je njegov brat blizanac ostao na Zemlji, izgubio je sedam posto tjelesne mase. Njegov mikrobiom crijeva također se značajno promijenio, što ukazuje na to da svemirski okoliš utječe na probavu i zdravlje crijevnih bakterija.

Vid

U svemiru se krv i tjelesne tekućine preraspodjeljuju, često se nakupljajući u glavi, što može uzrokovati oticanje očnog živca i promjene u vidu. Neki astronauti prijavljuju zamućenje vida i promjene u strukturi oka, a one se mogu djelomično ili trajno zadržati i nakon povratka na Zemlju.

Uz to, kozmičko zračenje može oštetiti mrežnicu, a astronauti često vide bljeskove svjetlosti jer im kroz oči prolaze visokoenergetske čestice.

Mozak i živčani sustav

Istraživanja pokazuju da dugi boravak u svemiru može promijeniti neuralnu povezanost u mozgu, posebno u područjima povezanim s ravnotežom, percepcijom pokreta i orijentacijom.

Kod astronauta se također primjećuje povećanje moždanih komora ispunjenih cerebrospinalnom tekućinom, a za normalizaciju nakon povratka na Zemlju potrebne su i do tri godine.

Genetske promjene

Jedno od najzanimljivijih otkrića vezanih uz dugotrajni boravak u svemiru jest promjena u zaštitnim kapicama na krajevima kromosoma koje se skraćuju starenjem. Kod astronauta su telomeri u svemiru postali dulji, ali su se po povratku na Zemlju brzo skratili, što može imati nepredvidive dugoročne posljedice po zdravlje.

Također su uočene promjene kod gena povezanih s imunološkim sustavom, odgovorom na stres i 'popravkom' DNA.

Imunološki sustav

Dugotrajna izloženost svemiru može oslabiti imunološki sustav astronauta, smanjujući broj bijelih krvnih stanica i mijenjajući odgovor tijela na infekcije i cjepiva. Studije pokazuju da su astronauti muškog spola osjetljiviji na promjene u imunološkom odgovoru nego žene, iako uzroci te razlike još nisu potpuno jasni.

Istraživanja dugotrajnog boravka u svemiru, uključujući misije astronauta poput Rubija, Kononenka, Kellyja i Williams, od ključne su važnosti za buduće misije na Mars.