Karijeru je započela u Rijeci, gdje je završila školu i fakultet. Već u srednjoj školi, koja se tad nazivala matematičko-informatičkom, Danica Kragić naučila je programirati. Završila je Tehnički fakultet Sveučilišta u Rijeci, a u pitanju je bio pravi izazov tog doba. 

Ipak, imala je veliku podršku prijateljice Marine, koja je danas profesorica na istom fakultetu u Rijeci. Danica Kragić Jensfelt navodi da je njena prijateljica razmišljala na sličan način - zajedno su završile više stupnjeva obrazovanja i pružale podršku jedna drugoj.

'Možda ne bi sve bilo tako jednostavno da sam bila sama', prisjeća se hrvatska znanstvenica sa stalnom adresom u Stockholmu. 

U razgovoru je imala i zanimljivu opasku, da staromodni svjetonazor s kojim se prvotno susrela u Hrvatskoj nije nestao ni u Švedskoj. Kragić je, naime, u to doba radila kao model, a veliki izazov okoline bila su pitanja poput onoga kako se istovremeno može baviti modom i znati matematiku. 

Diplomirala je s prijateljicom 1995. godine. No dok je prijateljica odmah počela s radom, Kragić nije znala što će točno dalje. 

'Bila su to burna vremena, imala sam nekakav osjećaj da se znanost nije toliko cijenila u Hrvatskoj. Možda se ne cijeni ni danas, no to je neka druga priča', navodi Kragić Jensfelt.

Kako ste u konačnici završili u Švedskoj, i to na prestižnoj akademskoj instituciji poput KTH?

Mislim da je to bitno spomenuti, jer sam osjećala da ne postoji nekakva vizija u tadašnjoj Hrvatskoj gdje i kako investirati novac u, recimo, znanost. Onda se pokazala prilika kroz organizaciju IAESTE (International Association for the Exchange of Students for Technical Experiences) – zašto ne probati nešto vani?

Tada otići van nije bilo tako jednostavno ili lako. Međutim, moj dečko uspio je dobiti praksu u Švedskoj i onda sam mu se pridružila. Došla sam u Švedsku, sredila papire i ako me sjećanje ne vara, sve je bilo na engleskom. Prijavila sam se na jedan oglas, za doktorska mjesta. Ja tada nisam znala ni što je doktorand da to tako kažem, tada doktorski studij u Hrvatskoj nije postojao. Meni je u glavi bilo – pa zašto ne?

Sve je tako nekako slijedilo jedno za drugim i ja sam dobila to doktorsko mjesto, počela sam studirati na KTH-u ovdje i tijekom zadnje godine studija sam prvi vizit imala na Sveučilište Columbia u New Yorku.

Sama pomisao da ideš na Ivy League školu i da ti to netko plati? Sama pomisao da pola godine živiš na Manhattanu – kako da ne, još i to?!

Mama i tata mi nikad nisu mogli platiti studij u Zagrebu, a sada odjednom idem u Ameriku!? Po povratku sam doktorirala, to je bilo tijekom doktorskog studija i neko vrijeme sam bila u Švedskoj, nastavila sam na KTH-u gdje su mi ponudili mjesto…

Čime se trenutno bavite i možete li nam laičkim riječima reći nešto više o tome?

Ja sam sad profesor u trajnom zvanju od 2008. godine. Dakle, gotovo deset godina i bavim se istraživačkim radom u području robotike. Za robotiku je bitno reći kako se radi o strojevima koje programiramo. Onda sam ja to nekako povezala sa svojim obrazovanjem, mehaničkim inženjerstvom, programiranjem i na koncu doktorskim radom na području računarstva. Tako da je taj cijeli sklop obrazovanja napravio dobru bazu da se bavim ovim čime se bavim. Ideja je, dakle, napraviti robote inteligentnima.

Ne volim toliko riječ 'inteligencija' budući da ju je teško definirati, ali radi se o tome da svaka ta recimo mašina ima kompjutor. Tu volim povući paralelu s čovjekovim mozgom i pripadajućim senzornim organima. Na sličan način na koji mi vidimo okoliš, to radimo i s robotima preko kamera, ultrazvučnih, laserskih i drugih senzora. Samo programiranje služi kako bi se na temelju tih podataka koji se dobiju iz senzora robot informirao što je u okružju (identifikacija objekata, ljudi) i kako može djelovati u njemu.

E sad, sam istraživački rad je vezan uz to kako predstavljati podatke, koje statističke metode se koriste da bi se na optimalan način mogli iskoristiti ti podaci. Sve to služi kako bi robot u stvarnom vremenu mogao reagirati na te informacije iz senzora - npr. kako zaobići dijete. Tu uvijek dajem primjer ovih autonomnih usisavača, koji detektiraju poziciju sebe u prostoru, imaju mogućnost identifikacije nekih objekata kako bi ih zaobišli itd.

Međutim, roboti kojima se mi bavimo imaju ruke i noge te su mnogo veći od usisavača. Ne samo da se miču i imaju jednu funkciju poput usisavača, već ovi roboti mogu vršiti interakciju s objektima. Jednog dana bi tako mogli pomoći ljudima u spremanju stvari, obavljati opasne poslove, ali i pomoći onemoćalima i starima i drugo.

Mi dakle nalazimo načine kako programirati robote, a da bi oni učinkovito mogli raditi te poslove koji su ono što kažemo '3D' – Dirty, Dull & Dangerous. To je to.

Autonomni sustavi sve su prisutniji na tržištu masovnih potrošača. Može li se ići dalje od npr. tipičnog robotskog usisavača Roomba ili autonomnih vozila? Kako (i kakvi) bi se roboti mogli integrirati u svakodnevni život te koje preduvjete moramo ispuniti za takvo što?

Jedna interesantna činjenica je to da kad sam ja devedesetih počela sa svojim doktorskim studijama, jedan od prvih projekata koje smo imali bila je suradnja s Electroluxom, tvrtkom koja je napravila prvi autonomni usisavač Trilobit. I sad ja kažem, prošlo je više od dvadeset godina od toga, nismo ništa drugo vidjeli na potrošačkom tržištu nego taj jedan jedini produkt – izuzmemo li kosilice koje funkcioniraju na sličnom principu. U svijetu robotike je prošlo još mnogo duže od tih dvadeset godina, roboti u industriji postoje već od šezdesetih godina. Dakle, ništa u dvadeset godina novog nije došlo na tržište.

Koji su sada uvjeti da se to promijeni? Jedan problem je – ako želimo napraviti nekakav višefunkcijski proizvod, da nema samo jednu funkciju kao usisavanje ili košenje trave, to je problem. Problem je kreirati jedan standard, proizvod koji ima više funkcija, a siguran je za korištenje u potrošačkom svijetu te potpuno autonoman. Problem je educirati potrošača i kako da na pravi način koristi tako složen komad tehnologije, koji je potencijalno i opasan. O tome se jednostavno mora razmišljati.

Moramo biti u stanju napraviti proizvode koji nisu fizički opasni.

Puno robota koje vidimo u labosima su masivni i opasni, da tako kažem. Sad, ako to donesemo u kuću potrošača gdje su djeca, stariji ljudi i sl. i stvar padne, nije to tako jednostavno. Moramo biti u stanju napraviti proizvode koji su sigurni po dizajnu, ne samo u softverskom smislu već i u hardverskom smislu. Međutim – do tog stadija razvoja još nismo došli.

Primjera radi, ABB Robotics i KUKA Robotics ne mogu tek tako krenuti s teških industrijskih robota na lake robote za kućnu namjenu. To su drugi materijali, drugi način kontrole…dakle danas još nemamo tvrtke koje proizvode robote koji su 'safe by design'.

Vidimo ideje, vidimo neke sitnice, no da bi to dobilo neki obujam, moraju postojati investicije u to područje. E sad, tu još nema onih 'venture capital' stvari gdje su ljudi spremni dati velike novce za izradu takvog robota. Sve to se mora srediti kako bismo vidjeli sljedeću generaciju, sljedeću veliku stvar u svijetu robotike.

Google je nešto takvo pokušao s Boston Dynamicsom, no naposljetku su ih prodali…

Da, vidimo mlade tvrtke i tvrtke poput Boston Dynamicsa kojeg ste spomenuli. Google ih je kupio i svatko je pomislio kako će Google sada svojim mišićima i golemim financijskim resursima početi proizvoditi robote. To se nije dogodilo.

Mnogo toga se nije javno objavljivalo, kakvi su točno kontrolni dijelovi u pitanju, kako se svime upravljalo i...sad su ih kupili Japanci - SoftBank Robotics. Oni su kupili još nekoliko sličnih tvrtki i pitanje koje je sada javlja je – jesu li kupili te tvrtke radi održavanja ponosa Japana kao zemlje poznate po robotima, ili su to sve kupili kako bi bili spremni napraviti ranije spomenuti sljedeći veliki korak u svijetu robotike. Teško je za reći, imaju li dovoljno snage i inteligencije za napraviti to, ili je posrijedi tek natjecanje s Kinom, recimo.

Amerikanci su isto mnogo toga ulagali, no to je uglavnom bila DARPA u sklopu ministarstva obrane SAD-a i mnogo toga su ulagali u Boston Dynamics. Veliko je pitanje hoće li SoftBank recimo moći iskoristiti te resurse i planove Boston Dynamicsa, ili će ugovorno biti zaustavljeni da to preuzmu. Istovremeno, Kinezi su kupili njemački KUKA Robotics, nije nemoguće da kupe i ABB Robotics. Tržište je postalo jako zanimljivo.

Klasično je pitanje iz ovog segmenta - hoće li nas zamijeniti roboti? Što činiti po tom pitanju?

Razvojem strojnog učenja i umjetne inteligencije jako puno poslova koji su mehanički, koje je lako objasniti strojevima, sve se to može automatizirati. To apsolutno nije upitno.

Što se tiče samog prihvaćanja toga, na neki način to možda neće biti toliki problem. Robotski novinari će možda lakše moći prikupiti činjenice za tekstove, a čitateljstvo će to jednog dana možda prihvatiti radije nego čitanje lažnih vijesti ili žutila. To je recimo veliko pitanje ovdje u Švedskoj.

Budući da svi imaju pristup internetu, mislimo da se stvari odvijaju mnogo brže nego što jesu. Mnogo nas je lakše i zastrašiti.

Istovremeno, mislim da smo u ljudskom razvoju došli do te neke točke kao da više nemamo mašte. Kao da nam je teško doći do ideja koji novi poslovi bi mogli nastati kada nestanu neki uobičajeni. No, to se događa oduvijek.

Npr., tko je devedesetih mogao pomisliti da će ljudi zarađivati snimanjem filmića za YouTube i da će biti prave zvijezde medija? Na isti taj način, teško je zamisliti što će se odviti za deset, petnaest godina.

Jedino čega se zapravo treba bojati jest da se mi možda nismo u stanju asimilirati u skladu s tim nekakvim brzim razvojem tehnologije. Ona postaje sve složenija i puno ju je teže razumjeti. Ono što je na neki način zastrašujuće je ne to da će tehnika preuzeti poslove, blablabla, već na koji način obrazovni sustav pripremiti tako da nama ljudima omogući paralelni razvoj s tehnikom.

Stalno obrazovanje je ključ svega?

Jednostavno, ljudi si moraju dati vremena, svaki tjedan izdvojiti npr. četiri sata za naučiti nešto novo, nešto što ne znaju. Ne mora to biti o umjetnoj inteligenciji, programiranju ili provođenju nekoliko desetljeća na obrazovnoj instituciji. Ljudi trebaju uz to što su naučili nekako razmišljati o nekoj novoj karijeri. To je ono što ja govorim. Ne biti cijelo vrijeme zastrašen i bojati se robota, već to vidjeti kao novu mogućnost. Uzeti neki tečaj i proširiti ono što znam i ono što mogu, tako da sama sebi u budućnosti mogu stvoriti neki posao – gdje mogu spojiti ugodno s korisnim.

Ja recimo dolazim iz porodice gdje se mnogo bavilo šivanjem, a ja evo recimo šivam i dizajniram odjeću u slobodno vrijeme. Na neki način, sama sebi stvaram nekakvu bazu da postoji i nešto drugo – ne samo akademski život i istraživački rad u području robotike, nego da postoji druga dimenzija u životu.

Ono što smo prije zvali hobi postaje nešto što je, na neki način, kvalificirana profesija da tako kažem. Ja bih voljela da ljudi više o tome pričaju, jer raditi isti posao 40 godina i onda otići u mirovinu nije toliko ispunjavajuće.

I u Švedskoj postoji problem s obrazovanjem, jer učitelji jednostavno ne znaju kako držati predavanje niti ih ima dovoljno. Mislim da ovdje obrazovanje olako shvaćaju. Tu treba malo više i napraviti malo teže. Dolazim iz Hrvatske, gdje smo pratili teške predmete i to nije bilo zezanje. Da se vratim još jednom na inicijalno pitanje – činjenica je da će nestati poslova. Gdje je onda odgovornost za budućnost naše djece? Potrebno je obrazovanje koje će razviti tehnički napredno društvo. Potrebno je izbjeći povećavanje polarizacije društva u smislu gdje će neki biti izrazito tehnički potkovani, a drugi neće.

Plaši me da će ljudi stvoriti problem, a ne sama tehnologija.

Gdje će onda završiti tzv. generacija 'alpha', potomstvo tzv. milenijalaca?

To je veliko pitanje. Jako puno djece se rađa u jako dobrim uvjetima i jednostavno nemaju nagon koji bi ih tjerao da nešto čine i da vide kako može biti gore. To je veliki problem. Za nas koji smo prošli rat i sve skupa...nasuprot tome imamo Švedsku gdje je sve nekako mirno. Mora se vidjeti da postoji i ta neka druga strana, kako bi se možda na ozbiljniji način doživjelo i obrazovanje.

Ja sam jako aktivna i u političkom životu ovdje. Razgovaramo jako puno o tome što je bitno i na koji način političari trebaju djelovati da bi se dogodila neka promjena. S jedne strane sam jako sretna i zadovoljna što postoji rasprava između akademskog i političkog života, svojevrsna otvorenost u švedskom društvu.

Međutim, ne smijemo zaboraviti da je Švedska socijalna zemlja. Cijeli taj njihov pristup, boje se to izgubiti. Onda je recimo jako teško donijeti nekakve radikalne promjene ili doći do njih – posebno u obrazovnom sustavu. Imati ocjene je normalna stvar u školi, potiče se natjecanje, ali onda tu dobijemo kontra argument da će djeca i roditelji biti pod velikim stresom. Nije li bolje da budu spremni za sutrašnjicu?

Kad god me pitaju što bih ja napravila, kažem im da me ne pitaju. 'Ja vam mogu reći, ali one promjene koje ću ja predložiti vama će zvučati vrlo radikalno' - a meni su promjene normalne. Odrasla sam u takvom okružju, s ocjenama i gdje su profesori bili naporni i sve skupa. Ali to je bilo za dobro.

Već svi znaju da kažem što mislim, a reći što mislite u Švedskoj nije još uvijek tako jednostavno. Kad me pozovu na razgovore znaju što ću im već reći, ili gore – ne znaju pa ih to malo plaši.