Tijekom posljednjih 400 godina istraživanja astronomi su u Sunčevom sustavu otkrili samo dva velika nebeska tijela koja nisu bila poznata njihovim drevnim prethodnicima: Uran (1781. godine) i Neptun (1846.)

Ne može se reći kako se nisu trudili. Mogućnost postojanja nepoznatog planeta nadomak dosega promatranja privlačila je astronome kao leptire svjetlo svijeće. Tek nekolicina je bila uspješna. Neptun je, primjerice, otkriven nakon što je primijećeno kako na druge planete gravitacijski utječe nepoznata masa.

Ali, otkriće Neptuna nije u potpunosti objasnilo anomalije pa je potraga nastavljena i tijekom 20. stoljeća, što je dovelo do otkrića Plutona (1930.) No, patuljasti planet također je bio premali kako bi objasnio spomenuti gravitacijski utjecaj. Nakon što je svemirska letjelica Voyager 2 1986. i 1987. godine proletjela pored Urana i Neptuna ustanovljeno je kako su nepravilnosti u njihovim orbitama bile u stvari posljedica pogreške u promatranju.

Potraga za planetom 9

Nije to bila prva uzaludna potjera. Otkriće anomalija u orbiti Merkura potaklo je potragu za nebeskim tijelom koje bi moglo biti im uzrokom. Vulkan, kako je tijelo nazvano, prestali su tražiti nakon što je Albert Einstein pokazao kako je za te anomalije odgovorno Sunce, odnosno način na koji njegova ogromna masa zakrivljuje prostorvrijeme.

Ipak, astronomi su strpljivi i uporni ljudi koji teško odustaju. Trenutno je u tijeku potraga za planetom 9, a Konstantin Batygin i njegovi kolege s California Institute of Technology ponudili su dokaze o njegovom postojanju pribavljene tijekom zadnja dva desetljeća. Ako postoji, kažu oni, planet 9 mogao bi biti otkriven tijekom nadolazećeg desetljeća.

O kakvim je dokazima riječ? Astronomi su tijekom zadnjih 20 godina otkrili više manjih nebeskih tijela u orbiti iza Neptuna. Mnogi među njima imaju visoko eliptičnu orbitu koja ih vodi u udaljene dijelove Sunčevog sustava, nekoliko stotina puta dalje nego što je Zemlja udaljena od matične nam zvijezde.

Neobična nakupina

Ovi trans-neptunski objekti - među kojima je i Pluton - nalaze se u Kuiperovom pojasu. Nisu jednoobrazna nakupina kamenja i leda, već ih je moguće posložiti u nekoliko kategorija temeljem orbitalnih obrazaca. Toliko su mali da na njihovo kretanje lako utječu gravitacijska polja bližih susjeda, naročito Neptuna.

Utjecaj tog planeta lako je pratiti, a i značajan udio tih objekata kreće se u skladu s njime. No, manji dio trans-neptunskih objekata ima potpuno drukčije orbite - retrogradne, dramatično nagnute u odnosu na Sunčevu ravan i tome slično - koje su međusobno poravnate. To ne može biti objašnjeno utjecajem Neptuna, pa Batygin i kolege nagađaju kako je riječ o drugom nebeskom tijelu velike mase.

Bit će potrebni najjači teleskopi

Kakav bi planet mogao imati takav utjecaj? Jedno moguće objašnjenje bilo je kako uopće nije riječ o planetu već o patuljastoj zvijezdi koja oko Sunca kruži na više tisuća puta većoj udaljenosti od Zemljine. Ali, odbačeno je nakon što potraga u infracrvenom spektru nije dala rezultate. Planet 9 također ne može biti veličine Saturna ili veći jer bi smo nebesko tijelo te veličine dosad već opazili.

Što nam preostaje? Taj bi planet morao biti pet do deset puta masivniji nego Zemlja. Orbita bi mu trebala biti 400 do 800 puta udaljenija od Sunca nego Zemljina, i biti postavljena između 15 i 25 stupnjeva u odnosu na ravan Sunčevog sustava. Vjerojatno je magnitude između 19 i 24, pa će astronomi morati upogoniti neke od najvećih teleskopa kojima raspolažemo kako bi ga pronašli.

Postoji još jedno moguće objašnjenje: način na koji se spomenuti objekti okupljaju i kreću je posljedica spleta okolnosti u trenutku promatranja. No, izgledi kako je tomu doista tako su iznimno mali, piše Technology Review.