Skoro sve što danas znamo u rasponu od gradnje cesta preko prava do funkcioniranja društva postojalo je, a često je bilo i izmišljeno, u Rimskom Carstvu. Dovoljno je pogledati oko sebe ili se prisjetiti toga da je Dioklecijan bio prvi koji je uveo kontrolu cijena, makar ne naročito uspješno. A onda nije daleko ni vječna navika ljudi da pokušaju izbjeći obveze, recimo porezne
New York Times nedavno je objavio opširnu priču o komadu papirusa koji govori baš o tome. Preciznije, o problemima sa zakonom stanovitih Gadaliasa i Saulosa koji su u vrijeme Hadrijanove vladavine oko 130. godine bili optuženi za falsificiranje dokumenata i kršenje propisa o trgovini robljem i oslobađanju robova.
Za to su imali samo jedan motiv: izbjegavanje poreznih dažbina u rimskim provincijama Judeji i Arabiji, na području današnjeg Izraela i Jordana.
vezane vijesti
Sudbina dokumenta
U Rimskom Carstvu kazne za ovaj prijestup nisu bile male. Dapače, bile su daleko drastičnije od današnjih. Ovisno o težini prekršaja, prijestupnici su se suočavali s novčanim globama, trajnim izgonom, prisilnim radom u rudnicima soli... U najtežim slučajevima čekalo ih je damnatio ad bestias. Iza te fraze krije se javno pogubljenje bacanjem divljim životinjama.
Dokument je otkriven u Judejskoj pustinji, ali dugo je bio pogrešno klasificiran, pa i pogrešno prevođen sa starogrčkog, na kojem je napisan, zbog čega je ležao slabo primijećen u izraelskim arheološkim arhivima. U međuvremenu je formiran tim stručnjaka koji su ga detaljno proučili te 'ukrižali' imena i lokacije s drugim povijesnim izvorima. Napokon je u siječnju objavljen i članak u znanstvenom časopisu Tyche, a koji izdaje Sveučilište u Beču.
Tekst otkriva da nije riječ o nekom spektakularnom sudskom procesu koji bi mijenjao povijest. Međutim pokazuje da su prijevare praktički stare koliko i samo oporezivanje, samo što je u vrijeme u kojem je suđenje održano - kao što smo vidjeli iz popisa kazni - na taj prijestup gledano vrlo strogo.
U ovom slučaju oba prijestupnika bili su muškarci. Gadalias je bio osiromašeni pisarev sin s vezama u lokalnoj upravljačkoj eliti, a u današnje vrijeme rekli bismo da je bio 'dobro poznat organima gonjenja'. U životopisu je imao presude za iznudu i krivotvorenje, a usput su ga lovili za banditizam, poticanje na pobunu i neodazivanje na dužnost porotnika na sudu rimskog guvernera provincije. Gadaliasov partner u zločinu bio je stanoviti Saulos, kojega se u dokumentu opisuje kao njegova prijatelja i suučesnika, ali i mogućeg mozga cijele operacije. Nigdje nije navedena etnička pripadnost optuženika, ali se po biblijskim imenima može zaključiti da su bili židovskog podrijetla.
Po svemu sudeći, ova drevna pravosudna drama događala se oko 130. godine, nakon što je Hadrijan obišao ovu provinciju na rubu carstva, ali vjerojatno prije velike pobune pod vodstvom mesijanskog pobunjenika Simona bar Kohbe, trećeg i zadnjeg rata između Židova i Rimskog Carstva. Pobuna je ugušena u krvi, sa stotinama tisuća mrtvih i većinom Židova protjeranih iz Judeje, a Hadrijan ju je preimenovao u Sirija - Palestina.
Trgovina robljem
Na papirusu se može jasno vidjeti koliko su sumnjičave rimske vlasti bile prema židovskim podanicima. U to vrijeme potajno se pripremala spomenuta pobuna, pa nije isključeno ni da su dvojica poreznih neplatiša također bila dio tih priprema. No bar jednako je važno i saznanje na koji se način uopće upravljalo tako udaljenim provincijama u kojima su relativno malobrojni stanovnici bili rimski građani. Otkriva se i tehnologija trgovine robljem, kao i pod kojim uvjetima su i Židovi mogli imati robove.
Što se samog papirusa kao artefakta tiče, ne zna se točno gdje i kada je pronađen. Prema onome što je objavio časopis Tyche, čini se da su ga pedesetih godina prošlog stoljeća pronašli beduinski trgovci antikvitetima, vjerojatno u Nahal Heveru, dubokom kanjonu zapadno od Mrtvog mora. Na tom području su se nakon sloma ustanka skrivali sudionici Bar Kohbine pobune u bijegu pred Rimljanima. Tamo su mogli 'nestati' u prirodnim pećinama, a kasnije su u njima pronađeni i brojni drugi dokumenti iz vremena bijega pred vlastima.
Nalaz je bio pogrešno klasificiran i ležao je desetljećima sasvim 'nevidljiv' stručnjacima, sve dok 2014. Hannah Cotton Paltiel s Hebrejskog sveučilišta u Jeruzalemu nije shvatila da je pisan na starogrčkom. I krenulo se u proučavanje, a ono je potrajalo zbog složenosti materije i neuobičajene dužine teksta. Najviše je vremena potrošeno na dešifriranje i njegovu rekonstrukciju. Osim što su slova sitno i gusto ispisana, trebalo se izboriti s kićenim stilom tadašnjih Grka i gomilom pravničkih fraza. Problem je bio i u tome što su na raspolaganju imali otprilike polovicu teksta, i to drugu polovicu.
Stoga je bilo potrebno i nešto detektivskog rada da bi s pozicije rimskih financijskih vlasti shvatili što se dogodilo i na koji način se u trgovini robljem uopće moglo utajiti porez. Ispostavilo se da ono što su Gadalias i Saulos radili nije bilo puno drukčije od postupaka njihovih današnjih 'kolega', uz prebacivanje vlasništva i lažne transakcije. Istraga je pak bila nešto žešća nego što bi se danas smatralo uobičajenim, posebno što se tiče ponekad brutalnog ispitivanja optuženika.
Dvojac utajivača otkriven je zahvaljujući dojavi doušnika, a možda je to čak bio i sam Saulos koji je želio zaštititi sebe denunciranjem 'trećeg čovjeka', stanovitog Chaereasa. Najvjerojatniji scenarij bio je da je Saulos kao stanovnik Judeje organizirao lažnu prodaju nekoliko robova Chaereasu, a koji je živio u susjednoj provinciji Arabiji. S obzirom na to da su prodani preko provincijalnih granica, robovi su jednostavno 'nestali' iz evidencije Saulosove imovine, a kako su fizički ostali u Judeji, Chaereas ih je mogao ne zavesti kao svoju imovinu u Arabiji. Faktički, robovi su nestali iz Judeje i nikad se nisu pojavili u Arabiji, postajući nevidljivi rimskim upravljačima. Na taj način izbjegnuto je plaćanje poreza na trgovinu. Osim užasne činjenice da se radilo o živim ljudima, a ne o predmetima, nema puno razlike u odnosu na današnje sheme za pranje novca i izbjegavanje poreza.
Tadašnji 'fali jedan papir'
Carstvo je imalo vrlo složen sustav praćenja trgovine robljem i od te djelatnosti je ubiralo razne poreze, a stopa je iznosila četiri posto na trgovinu robovima i pet posto na njihovo oslobađanje. Da bi se u rimskim vremenima oslobodilo nekog roba, trebalo se ponuditi dobro dokumentirane dokaze o trenutnim i prošlim vlasnicima dotičnog roba ili robinje. Ako je makar jedan dokument nedostajao ili bio sumnjiv, administratori su se bacali na istragu. Reklo bi se danas - 'fali jedan papir'.
U ovoj fazi u igru ulazi i Gadalias, pisarev sin, a koji je falsificirao račune o prodaji i druge ugovore. Kad su vlasti postale svjesne prijevare, optuženici su navodno platili zaštitu lokalnom gradskom vijeću. Na sudu je Gadalias optužio i oca za prijevaru, a Saulos se pokušao izvući upirući prstom u Chaereasa. U zapisu nema tragova koji bi ukazivali na njihove motive, posebno što se tiče drugog dijela optužnice, a doista je nelogično to da bi se netko upuštao u oslobađanje robova bez potrebnih papira. Jedan od mogućih razloga je human: lažnom prodajom, pa oslobađanjem robova, Gadalias i Saulos su zapravo poštivali biblijsku obvezu za Židove da oslobode porobljene ljude.
Prozaičnija varijanta jest ona po kojoj se na hvatanju ljudi moglo dobro zaraditi, pa su ušli u neobičan aranžman - lovili su ljude koji su na to dobrovoljno pristajali, prodavali ih pa prebacivali unutar granica Carstva, a onda oslobađali da postanu slobodni građani Rima. Otprilike nalik današnjim krijumčarima migranata.
Papirus je zanimljiv i povjesničarima prava jer otkriva bogat jezik tužitelja, s retoričkim figurama ravnim Ciceronu i Kvintilijanu, te da su daleko na rubovima Rimskog Carstva postojali pravnici visoke kompetencije. Nažalost, nema zapisa o konačnoj presudi, a tim detaljem priča bi bila sasvim zaokružena.
