Tako barem kažu znanstvenici koji su ovih dana uspjeli rekonstruirati pjev zrikavaca koji su živjeli prije 165 milijuna godina. Glas je rekonstruiran na temelju fosiliziranog tijela insekta pronađenog u Mongoliji koje je tako dobro očuvano da se na njemu jasno vidi čak i fina struktura krila.

Prema izviješću predstavljenom u časopisu PNAS stručnjaci za bioakustiku sa Sveučilišta u Bristolu izmjerili su dijelove zrikavca i na temelju podataka rekonstruirali njegove pozive na parenje.

Kukac je nazvan Archaboilus musicus zbog jasno očuvanih glazbenih rekvizita, a živio je u vrijeme kada je najveći dio sjeverozapadne Kine bio prekriven vazdazelenim biljem i papratima. Poput suvremenih srodnika glazbu je stvarao krilima koja je preklapao kao škare – neku vrstu trzalice-gudala na jednom krilu povlačio je po nazubljenoj strukturi drugog krila.

Voditelj istraživanja, dr. Fernando Montealegre Zapata usporedio je ovaj proces sa sviranjem violine. Zvuk je bio prodoran pa se probijao kroz vegetaciju i javljao ženki gdje se nalazi mužjak.

Kako bi odredio visinu zvuka, dr. Zapata je usporedio dimenzije instrumenata drevnog kukca s današnjim.

'Napravio sam grafikon živih vrsta i povezao mjere njihovih instrumenata frekvencijama zvukova koje stvaraju', objasnio je Zapata i dodao: 'Tako sam odredio mjesto izumrle vrste na grafikonu.'

Rezultati su pokazali da je prethistorijski zrikavac pjevao nešto dubljim glasom, što vjerojatno znači da je jurska šuma bila prilično bučno okruženje u kojem se, među ostalim, često čulo kreketanje žaba. Kukac je bio noćno stvorenje, pa svoju glazbu nije morao skrivati od dnevnih predatora - sisavaca i drevne ptice arheopteriksa. Glavni neprijatelji kukaca, šišmiši, pojavili su se tek stotinjak milijuna godina kasnije.