Prostor među zvijezdama ispunjen je masivnim i fantastično oblikovanim tijelima - nekima od najljepših konstrukcija u cijelom svemiru. Ta fascinantna mjesta nose zajednički naziv maglice.

One su sačinjene od oblaka prašine i plina te mogu biti rodna mjesta mladih zvijezda - kao i uprizorenja njihove propasti. Ponekad su, doduše, i jedno i drugo.

Uglavnom se sastoje od vodika, helija i sitne kozmičke prašine. Ovi oblaci dio su međuzvjezdanog medija sačinjenog od plina i prašine niske gustoće te postoje između zvijezda u praznini svemira. Riječ je o materijalu koji je toliko raspršen da doseže gustoću od 0,1 atoma po kubnom centimetru. Usporedbe radi, kubni centimetar zraka koji upravo udišemo sadrži oko 10 milijuna bilijuna molekula.

Maglice nastaju na mjestima na kojima međuzvjezdani medij postaje dovoljno gust tako da formira oblake. Razloga može biti više - od gravitacije koja je povukla plin i prašinu na jedno mjesto ili smrti zvijezda koje su razbacale svoj sadržaj u okolni svemir. Zbog svoje šarolike prirode maglice se dijele u nekoliko skupina. Zanimljivo je također to što postoje jedna uz drugu - manje zauzimaju djeliće ogromnih oblaka prašine i plina kako bi formirale kompleksne strukture u kojima zvijezde nastaju, žive i umiru.

Emisijske maglice

Emisijske maglice emitiraju svjetlo, a nastaju nakon što intenzivna radijacija zvijezda unutar ili u njihovoj blizini energizira plin. Zvijezdina ultraljubičasta radijacija ispuni plin tolikom količinom energije da ionizacijom izbija elektrone iz molekula vodika. Dok se energizirani elektroni vraćaju iz stanja više u stanje niže energije, emitiraju energiju u obliku svjetla. Rezultat je plin koji doslovno svijetli.

Najbolji primjer toga je maglica Orion, masivna regija u kojoj nastaju zvijezde smještene u zviježđu Orion. Dom je to roja zvijezda koji pak definira njih četiri što se ističu veličinom i znane su pod imenom Trapez. Riječ je o relativno mladim zvijezdama (starima nekoliko stotina tisuća godina), a koje imaju 15 do 30 puta veću masu od našeg Sunca te osvjetljuju cijelu maglicu. Orion sadrži i velik broj drugih mladih zvijezda - najveća je 50 do 100 puta veća od Sunca.

Zračenje i solarni vjetrovi zvijezda unutar emisijskih maglica oblikuju plinovite oblake, stvarajući pećine i stupove koji, s vremenom, mogu proizvesti još zvijezda.

Maglica Orion doslovna je slikovnica o rađanju zvijezda - od masivnih mladih zvijezda koje svojom silinom oblikuju plinovite oblake do stupova gustog plina koji postaju domom mladih zvijezda.

Odrazne maglice

Odrazne ili refleksijske maglice odbijaju svjetlost koja dolazi iz obližnjih zvijezda. One koje ih osvjetljavaju nisu dovoljno jake da ioniziraju plin, kao što je to slučaj kod emisijskih maglica, te se njihovo svjetlo raspršuje kroz plin i prašinu, čime se stvara prepoznatljiv sjaj sličan onom koji svjetiljka stvara u magli.

S obzirom na način kojim se svjetlo raspršuje pri udaru u finu prašinu međuzvjezdanog medija, refleksijske maglice su često plavičaste.

Odrazna maglica NGC 1999 nalazi se u blizini Oriona na udaljenosti od 1500 svjetlosnih godina od Zemlje. Osvijetljena je blještavom mladom zvijezdom V380 Orionis dok okolna prašina i plin dolaze kao rezultat njezine formacije.

Planetarne maglice

Kad su astronomi prema nebu gledali uz pomoć ranih teleskopa, otkrili su velik broj formacija u obliku oblaka te su ih nazvali nebule, odnosno oblacima. Neki od tih objekata podsjećali su ih na planete te su zato dobili zajedničko ime planetarne maglice.

Premda i danas nose to ime, znamo da one nemaju apsolutno nikakve veze s planetima. Planetarne maglice nastaju tijekom smrti zvijezda male i srednje mase. Nakon što takve zvijezde umru one svoje vanjske slojeve rasprše u svemir i formiraju velik broj jedinstvenih oblika - prstenove, pješčane satove i mnoge druge - dokazujući kompleksnost zvjezdane smrti. Astronomi i dandanas pokušavaju otkriti kako nastaju ovi intrigantni oblici i što utječe na njihov oblik.

Nakon što zvijezda ostane bez vanjskih slojeva preostaje joj samo jezgra koja postane bijeli patuljak, objekt s prosječnom masom našeg Sunca i veličinom Zemlje, što ga čini jednom od najgušćih vrsta tvari u cijelom svemiru - nakon crnih rupa i neutronskih zvijezda. Ultraljubičasto zračenje bijelog patuljka ionizira plin planetarne maglice te uzrokuje sjaj sličan onom kod emisijskih maglica. Naše će Sunce jednog dana oko sebe stvoriti planetarnu maglicu.

Maglica Helix savršen je primjer planetarne nebule. Premda izgleda kao balončić ili oko, ona je zapravo bilijun kilometara dug tunel užarenog plina u čijem je središtu zvijezda bijeli patuljak.

Ostaci supernova

Samo dio zvijezda dobiva privilegiju 'mirne' smrti - izbacivanjem vanjskih slojeva u duboki svemir. Neke eksplodiraju u supernove, izbacivši svoj sadržaj u svemir brzinom od 15.000 do 40.000 kilometara u sekundi. Ako zvijezda ima veliku masu - bar pet puta veću od Sunca - ili je dio binarnog sustava u kojem bijeli patuljak može gravitacijski povući masu susjedne zvijezde, može eksplodirati svjetlinom deset milijardi sunaca. Ostaci supernova sastoje se od materijala eksplodirane zvijezde i sveg međuzvjezdanog materijala koji udar uspije pokupiti.

Krhotine novonastale eksplozije i tvar koju je zvijezda izbacila sudaraju se i zagrijavaju sve dok ne krenu emitirati X-zračenje. Sjaj ostataka supernove također može biti uzrokovan zvjezdanim vjetrom ili pulsarom - neutronskom zvijezdom koja se brzo okreće i izbacuje elektrone što dolaze u interakciju s njezinim magnetskim poljem, a to je proces pod imenom sinkrotronska radijacija. Rezultat je emisija X-zračenja, vidljivog svjetla i radiovalova.

Maglica Rakovica izvrstan je primjer ostatka supernove. Eksplozija nastala 1054. godine bila je toliko svijetla da ju se tjednima moglo vidjeti na dnevnom nebu. Materijal nastao tijekom eksplozije nastavlja se širiti brzinom od 4,8 milijuna kilometara na sat.

Apsorpcijske maglice

Apsorpcijske maglice, također poznate kao tamne maglice, oblaci su plina i prašine koji ne odbijaju niti emitiraju svjetlo, već ga blokiraju. Ove maglice obično sadrže veliku količinu prašine koja im omogućava da upijaju vidljivo svjetlo zvijezda što se nalaze iza njih. Astronom William Herschel opisao ih je kao 'rupe na nebu'.

Najpoznatije apsorpcijske maglice uključuju Bokove globule, male hladne oblake plina i guste kozmičke prašine. Neke Bokove globule imaju tople jezgre koje se stvaraju, pretpostavlja se, nastankom novih zvijezda.