Mandat trenutačne vlade bliži se kraju. Iako još ne znamo točan datum novih parlamentarnih izbora, jedno je sigurno - rok za njihovo održavanje sve je bliži. Najkasnije u veljači sljedeće godine novi saziv vlade trebao bi krenuti s radom kada će neka nova ili ova postojeća garnitura političara učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi život stanovništvu RH učinili što boljim.

Predizborna kampanja ne može službeno početi dok Vlada ne odredi točan datum izbora, odnosno dok predsjednica Kolinda Grabar Kitarović sve ne amenuje. No ako pogledamo aktivnosti vodećih stranaka u Hrvatskoj na Facebooku, predizborna kampanja debelo se zahuktala.

HDZ tuče po svim frontovima

'Novo vrijeme - nova stranka' slogan je kojim prvo lice stranke Tomislav Karamarko dočekuje posjetitelje svoje fan stranice na Facebooku. Možda predstavnicima HDZ-a i je neko novo vrijeme, no društvena mreža Facebook sada je već stara, baš kao i metode, oblici komunikacije, resursi koje nudi. Doista uopće nije potrebno izmišljati toplu vodu o načinima iskorištavanja svih blagodati Facebooka, no ovoj stranci to očigledno nitko nije rekao.

Osim što svoj besplatni prostor na Facebooku koriste isključivo kao svojevrsnu produženu ruku svog glasnogovorništva, ni na koji način ne iskorištavaju sve što ova mreža nudi. Iako je fan stranica Tomislava Karamarka donekle bolja od one stranačke, na njoj ako ništa drugo barem kreiraju 'ekskluzivan' sadržaj, poput izrade tekstualno-fotografskih ilustracija kojima pak opet samo ponavljaju ono što su objavljivali po medijima ili su mediji izostavili.

SDP koristi stare prokušane metode

Znate ono kada neki online komunikacijski tim otkrije nešto što ostatak korisnika interneta zna već stoljećima? E pa tako funkcioniraju na društveno-mrežnom profilu SDP-a. Pogledate li kronološku liniju (timeline), on izgleda moderno - imamo cijeli niz ilustracija sa statističkim podacima (koje baš uvijek idu u prilog radu stranke ili njezinih pojedinaca), takav niz fotomontaža fotografija stranačkih djelatnika sa sloganima i porukama (gle, koristimo i #hashtag) koje promiču uz neizostavne fotografske dodatke poput prozirne boje koja podiže cijelu stvar na jednu novu razinu. Da kojim slučajem govorimo od 2010. godini.

Osim toga, cijela online komunikacija SDP-ovog tima svedena je na isto što i HDZ-ova, besramnu samopromociju i kritiku konkurencije.

HNS…

Za vrijeme pisanja ovog članka posljednja objava HNS-ovaca datirana je 3. lipnja 2015. kojom objavljuju da produljeni vikend provode radno, negdje. Jer na Facebooku ne rade, očigledno su spojili neradni četvrtak s radnim petkom.

Na ostalo ne treba trošiti riječi jer da kojim slučajem želimo čitati glasilo ove (ili bilo koje druge) stranke, pretplatili bismo se na bilten (newsletter). Naravno, kada bi ga imali jer taj oblik online komunikacije, prisutan gotovo otkako je interneta, naši politički online komunikatori još nisu otkrili.

Živi zid udara tamo gdje najviše boli. Državu

Ekipa Živog zida igra na jedinu kartu koju ima. S obzirom na to da baš nitko ustvari ne zna politički smjer kojim će ova novonastala stranka krenuti te što će i kako konkretno učiniti, da to i ostvare, živizidovci promoviraju ono što najbolje znaju - ilegalne aktivnosti. Nakon što su nedavno krenuli s ilegalnim ukopčavanjima struje građanima, sada su se bacili i na ukopčavanja vode jer, kako kažu, 'voda je temeljno ljudsko pravo'.

Hoće li im politika upaliti, tj. hoće li glasače uvjeriti da su upravo oni najbolja politička opcija, ostaje za vidjeti. Jedino što za sada vidimo su robinhudovske kriminalne radnje.

Zamolili smo za komentar online prisutnosti parlamentarnih stranaka na Facebooku prof. dr. sc. Peru Maldinija, profesora politologije na Odjelu za komunikologiju Sveučilišta u Dubrovniku, voditelja interdisciplinarnog doktorskog studija Komunikologija Sveučilišta u Osijeku i pročelnika katedre za interkulturalnu komunikaciju Edward Bernays - Visoke škole za komunikacijski menadžment u Zagrebu.

Političke stranke općenito ne koriste dostatno mogućnosti društvenih mreža, uključujući i Facebook. Na njemu, naime, dominiraju sadržaji koji se odnose poglavito na djelovanje stranke, potom na dnevnu politiku, a najmanje su u funkciji aktivne političke komunikacije. Društvene mreže se koriste primarno kao sredstvo političkog marketinga, nerijetko se preklapaju s već objavljenim medijskim sadržajima, a najmanje su u funkciji aktivne javne rasprave s građanima, osobito ne s političkim neistomišljenicima. U tom smislu, naše političke stranke u korištenju društvenih mreža zaostaju u odnosu na one u razvijenim demokracijama koje imaju znatno otvoreniji i moderniji pristup.

Kakav je njihov sadržaj te što čine dobro, a što pogrešno?

Naše stranke svjesne su mogućnosti društvenih mreža za vlastitu promidžbu i u tu svrhu ih poglavito i rabe. Pritom se koriste elementima grafičkog dizajna (prije svega bojom i logotipom) kao prepoznatljivim stranačkim znamenjima koja funkcioniraju na simboličkoj razini, slikama sa sugestivnim motivima koji su primarno u funkciji pojačavanja dojma tekstualnih sadržaja, prigodnim video prilozima (često isječcima iz informativnih TV emisija ili zapisa sa stranačkih skupova) te istaknutim naslovima i podnaslovima, često sličnijim standardima tiskarskog prijeloma nego onima web-dizajna. Sadržajno pak njihove stranice imaju znatno više funkciju oglasne ploče nego kanala komunikacije, s objektivno smanjenim interaktivnim mogućnostima (reducirani i filtrirani komentari, bez čavrljanja; chata) i bez značajnije umreženosti u smislu poveznica na druge internetske lokacije. Time se dvosmjerna komunikacija i interaktivnost kao inherentna značajka interneta koja mu daje prednost nad svim ostalim medijima zapravo ne koristi. Posljedično, time se bitno reducira politička participacija, čiji su razvoj društvene mreže upravo idealno sredstvo. Istodobno političke stranke time i sebi ograničavaju mogućnost osluškivanja i analize javnog mnijenja te primjerenije artikulacije ključnih političkih tema. Potpuno nadzirani i stereotipni sadržaji čine te stranice prilično statičnima i centraliziranima, a time i nezanimljivima široj publici, izuzevši one stranački involvirane. Premda se pojedine stranke ponešto razlikuju od drugih, nema neke značajnije razlike koja bi neku stranku posebno izdvojila.

Je li vidljivo iz njihove online retorike da je predizborna utrka već započela ili se radi o klasičnom stranačkom prepucavanju?

Sasvim je razvidno da sadržaji na stranačkim društvenim mrežama gotovo u cijelosti prate iste takve sadržaje u medijima ili su pak reakcija na njih. Oni su često kompenzacija onome što prema njihovoj procjeni nije dostatno izraženo u javnosti, poglavito u medijima. U tom smislu, društvene mreže reproduciraju iste ili slične sadržaje koje vidimo u dnevnopolitičkom sučeljavanju stranaka, a ono je ispunjeno pretežno ideološkim sukobima i prepucavanjima, dok ključni društveni problemi ostaju pritom u drugom planu. Time se pozornost javnosti skreće od objektivnog izostanka političke volje i nesposobnosti političkih elita u provedbi nužnih reformi i rješavanju socioekonomskih problema na efemerne probleme i sukobe oko njih. Time se samo produbljuju postojeće podjele dok se stvarni problemi ne rješavaju. Društvene mreže, na određeni način, samo zrcale tu situaciju i ne unose ništa novo ni drukčije što bi značilo promjenu u javnom političkom diskursu ni u političkoj komunikaciji uopće.

Što biste Vi učinili na njihovom mjestu, odnosno ima li boljih načina za iskoristiti snagu društvenih mreža?

Naravno da ima, tome svjedoče iskustva političkih stranaka u razvijenim zapadnim demokracijama, što uključuje korištenje i konceptualizaciju društvenih mreža. Potrebno je imati jasno određene ciljeve i plan komunikacije te razrađenu komunikacijsku strategiju. Budući da je riječ o društvenim mrežama, interaktivnost kao njihovo ključno svojstvo treba staviti u funkciju otvorene komunikacije širokog kruga aktera, čime će se u široku diskusiju uključiti znatno veći broj građana, a sadržaji koji se stavljaju na dnevni red dobiti znatno širu recepciju javnosti. To bi rezultiralo povećanim osjećajem uključenosti građana, boljem imidžu političkih aktera, kandidata i stranačkih ljudi te znatno boljim imidžom stranke. Jednako tako, to ne može biti prigodna djelatnost tijekom predizborne kampanje već stalna komunikacija u kojoj će stranka nastojati animirati i uvjeriti svoje birače vjerodostojnim argumentima i otvorenošću.

Da zaključimo, stvar je prilično jednostavna. Na društvenim mrežama, barem dok nam njihove tehnologije ne omoguće neki novi oblik izražavanja, već jako dugo vremena postoje isti resursi i iste metode koje samo treba iskoristiti, na pravi način.

Zašto to uključenima u parlamentarnu utrku ne polazi za rukom, zašto napokon netko ne oformi online tim koji je u stanju iskoristiti ili, ako ga već i oformi, ne da mu odriješene ruke, pitanja su na koja nećemo dobiti odgovore.

Šteta.