Tog 20. svibnja 1990. moglo se čuti iglu kako pada na pod sobe u kojoj su znanstvenici bez daha iščekivali slike s prvog optičkog teleskopa u svemiru. A kad se nekoliko svijetlih točkica napokon prikazalo na crnoj podlozi, nitko nije mogao suspregnuti razočaranje. Dobro, to što se moglo uočiti bilo je bolje od bilo čega što se dotad moglo vidjeti najboljim zemaljskim teleskopom, no puno lošije od onoga čemu su se svi nadali. I za što su potrošene tisuće radnih sati te uloženi milijuni.

Prve slike iz svemira bile su - mutne

Moguće je da je Hubbleov svemirski teleskop izvan fokusa, pomislili su neki, no ubrzo se pokazalo da su bili u krivu. Slika galaksije M100 bila je mutna, zamagljena i izvan fokusa; izgledala je poput sličice zagurane u stražnji džep traperica i oprana u stroju s hlačama. Znanstvenici su se našli u nevolji, ozbiljnoj nevolji.

Sljedeće tri godine najveći umovi pokušavali su pronaći rješenje. I onda, prije 25 godina, grupa astronauta napokon je ušla u space shuttle i otisnula se u dotad neviđenu misiju: popraviti Hubble u svemiru, dok se vrte oko Zemlje brzinom većom od 28 tisuća kilometara na sat. Sedmorica veličanstvenih popravit će i poboljšati ono na čemu su prethodno radile stotine znanstvenika i inženjera, na više lokacija, uključujući NASA-ine i Goddardove svemirske centre i laboratorije za ispitivanje mlaznih pogona.

Hubble je bio i ostao najproduktivniji svemirski teleskop. Podaci koje je iz svemira odaslao na Zemlju potaknuli su mnoga otkrića i idejna rješenja. Radi već 28 godina, desetljeće duže no što je bilo predviđeno. Kako mu to uspijeva? Pa osmislili su ga najbolji mozgovi, izrađen je od najkvalitetnijih materijala, a uz to ga je moguće servisirati, i to u svemiru.

Otac satelitskog servisa

Frank Cepollina je na projektu Hubblea radio od samog početka. Među suradnicima poznat kao Cepi, osmislio je misiju SolarMax kojom su 1984. astronauti popravili svemirsku letjelicu u orbiti. Tada je zaradio još jedan nadimak, onaj 'oca satelitskog servisa'. Te su ideje potom implementirane u izgradnju Hubblea, teleskopa koji će se moći servisirati i popravljati i u svemiru.

Cepi i njegova ekipa željeli su dizajnirati nešto trajno, nešto što se neće morati ponovno graditi za svaku sljedeću misiju. Počeli su s potpuno novim oblikom prijevoza: space shuttle orbiterom. Usredotočili su se na zamjenske, modularne elemente, koje će astronauti bez puno muke moći micati i mijenjati kako se bude razvijala tehnologija. Svaki instrument trebao je biti zaseban i samodostatan, kako se astronauti ne bi morali mučiti mijenjajući staro za novo. To je kasnije pomoglo da prvih pet servisnih misija prođe glatko.

Hubble je uspješno lansiran u travnju 1990. No problemi se nisu mogli izbjeći. Ne samo da je odašiljao nejasne slike, nego se nikako nije uspijevao usredotočiti na jednu točku; svako malo on bi jednostavno 'zaplivao'. No i takav, teleskop je još uvijek bio daleko bolji od bilo čega napravljenog do tada pa se isplatilo i dalje ulagati u njega. Organizirani su posebni timovi stručnjaka koji su razvili softver koji će pomoći teleskopu da ostane fokusiran na zadani cilj. Usput su pronađena rješenja za niz drugih uočenih problema.

'Nisam imala mira otkako su prve mutne slike stigle iz svemira. Potpuno sam se uživjela u problem i nisam mogla zaspati do duboko u noć', prisjeća se Sandra Faber, astrofizičarka koja je okupila ekipu što će se suočiti s problemom mutnih slika. Problem je sagledan sa svih strana; konstruirane su hipoteze, izrađeni modeli i testirane teorije, sve dok nisu iznašli odgovor: neprecizno postavljeno ogledalo krivac je za pomake u slikama, ne veće od promjera dlake na ljudskoj glavi. 'Preplavio me neobičan osjećaj; istovremeno sam bila sretna i tužna', prisjeća se Faber trenutka kad je otkriveno da jedan tako sićušni kvar izaziva toliko velik problem.

Prva servisna misija

Teleskop Hubble bio je revolucionaran izum. Ne samo da je bio dotad neviđen instrument, nego je pokazao da NASA može poslati tehnološki napredni satelit u svemir i potom ga po potrebi popravljati i dograđivati. 'Nijedna svemirska letjelica nije bezgrešna, ma koliko je testirali na Zemlji', reći će Cepi.

Svijet je te 1993. bez daha pratio kako astronauti Richard Covey, Kenneth Bowersox, Kathryn Thornton, Story Musgrave, Claude Nicollier, Jeff Hoffman i Tom Akers hvataju Hubble u orbiti i privlače ga shuttleu na popravak. Bili su to prizori za pamćenje: let u svemir, hvatanje teleskopa, svemirske šetnje astronauta u svemirskim kombinezonima. Amerika je bila prikovana za televizore, mada su televizijski prijenosi svemirskih šetnji počinjali poslije 22 sata.

Misija je jednostavno morala uspjeti; da nije, posljedice bi se osjećale godinama i tko zna bi li ikad završila izgradnja laboratorija u orbiti, danas poznatog kao Međunarodna svemirska postaja. 'Bili smo svjesni toga koliko je važno ono što radimo', prisjeća se astronautkinja Thornton, koja je više puta lebdjela svemirom popravljajući teleskop. 'Da nismo popravili Hubble, teško da bismo ikad završili svemirsku postaju.' Unatoč svemu, astronauti nisu osjećali pritisak. 'U konačnici, mi smo samo radili svoj posao. Bili smo uvježbani do perfekcije, znali smo napamet svaku proceduru. Radili smo korak po korak i sve je išlo po planu', veli Thornton.

Otkrića nastaju iz potrebe. Specijalizirani alati pomogli su astronautima u uvjetima mikrogravitacije, a slojevi čvrste zaštitne plastike pokrivali su dijelove koji su trebali biti zamijenjeni, sprečavajući ih da otplutaju u svemir ili padnu na letjelicu. Puno je alata izrađeno posebno za ovu priliku da bi poslije pronašli svoju primjenu u svakodnevnom životu. Dugačak je popis alata, materijala i procedura nastalih upravo zahvaljujući misiji popravka svemirskog teleskopa.

Na Hubbleu su stvorene čitave karijere

Misija popravka svemirskog teleskopa promijenila je i svijest o osvajanju svemira. 'Cijela ta ideja da se astronauti služe svemirom kao radnim prostorom, u kojem borave tjednima, mjesecima i tamo svakodnevno rade... Ta je ideja zaživjela s Hubbleom i na njemu smo mnogo toga naučili. Tako smo stekli znanja potrebna za buduća putovanja na Mjesec i Mars', složni su članovi ekspedicija vezanih za Hubble.

Popravak svemirskog teleskopa uveo nas je u novo doba razumijevanja svemira. Znanje koje smo stekli proučavajući podatke koje je na Zemlju odaslao Hubble neusporedivi su, baš kao i ljudska sposobnost i volja da zadrže teleskop u orbiti duže od predviđenog. Mnogi su ljudi cijeli radni vijek odradili zahvaljujući Hubbleu, teleskopu koji je nadahnuo nove generacije znanstvenika, inženjera i istraživača.

'Moja najstarija kći imala je 11 godina kad smo krenuli u prvu servisnu misiju', otkriva Thornton. 'Poslije je doktorirala fiziku i astronomiju koristeći se podacima s Hubblea i danas je profesorica.'

Nakon 28 godina u orbiti, i četvrt stoljeća od prve servisne misije, Hubble i dalje fascinira svojom vitalnošću, vizijom i znanstvenim dosezima. Potreba da otkrivamo nešto novo odvest će ljude još dalje u svemir, no Hubble će zauvijek ostati zapamćen kao podsjetnik da ništa nije nemoguće.