Gérald Bronner francuski je sociolog, član Akademije tehničkih znanosti profesor sociologije na pariškom sveučilištu Diderot. Gostovat će u Zagrebu 12. travnja u Hubu385, gdje će u sklopu tribine Rendez-vous Internet: Digitalni izazovi 21. stoljeća govoriti o utjecaju interneta na radikalizaciju i ekstremizam.

'Internet ima odlučujuću ulogu zbog toga što se dobar dio procesa indoktrinacije odvija na mreži', rekao nam je Bonner, 'Nedavno istraživanje Dounie Bouzar i drugih (La métamorphose opérée chez les jeunes par les nouveaux discours terroristesNovi teroristički diskursi koji dovode do preobrazbe kod mladih, Centar za prevenciju sektaških skretanja vezanih za islam, studeni 2014.) pokazalo je kako se 90 posto slučajeva radikalizacije odvija na internetu.

Džihadistički poduhvati su vrlo rano uspjeli mobilizirati sve resurse informacijske tehnologije. Treba se prisjetiti da su se prve džihadističke web-stranice pojavile 90-ih godina prošlog stoljeća, odnosno u kameno doba interneta. Na stranici Islamskog medijskog centra još se 1991. moglo pronaći propagandu i operativne savjete.

Nedavno se moglo pobrojati 46 tisuća korisničkih računa na Twitteru koje koriste članovi ili simpatizeri Islamske države. Također znamo da ovi računi imaju u prosjeku pet puta više sljedbenika nego neki obični korisnički račun.

Očito je kako je na djelu rat informacijama te da odnos snaga ipak ide u korist islamskih fanatika. Dovoljno je sjetiti se broja snimljenih propagandnih video zapisa i činjenice da se nisu samo konvencionalni mediji uvijek uspijevali othrvati izazovu njihovog objavljivanja (pa čak i zamućenih videozapisa), već je gotovo nemoguće izbjeći njihovo komentiranje (na primjer na društvenim mrežama), da bi se izmjerilo koliko je u smislu ekonomije pažnje, teroristički pothvat do sada imao uspjeha.

Dakle, borba se mora odvijati na internetu. Ne radi se o iskorjenjivanju prisutnosti fanatizma na internetu, to je nemoguće, već se radi o usporavanju razmjene informacije koju on stvara.

Koje skupine korisnika interneta su najviše izložene pokušajima radikalizacije?

Nažalost, prvenstveno mladi ljudi. Prvo, zato što ankete pokazuju da se oni prvo informiraju putem interneta. Zatim zato što vjeruju više nego druge dobne skupine onome što ondje mogu pročitati, posebice na društvenim mrežama. Konačno, zato što je to doba izgradnje identiteta i prema tome, svako simplističko i manihejsko iščitavanje svijeta može predstavljati privlačan intelektualni poučak, a to je slučaj s džihadizmom.

Postoje li učinkoviti načini suzbijanja radikalizacije?

Poznato je da je uklanjanje stranica potrebno, ali neučinkovito rješenje u onoj mjeri u kojoj se njihov sadržaj lako klonira. S tog stajališta, brisanje korisničkih računa na društvenim mrežama čini se boljim rješenjem jer je ipak potrebno određeno vrijeme kako bi se uspostavila mreža 'prijatelja' ili followersa.

Vjerojatno je zato, kada je Twitter blokirao tisuće računa povezanih s džihadističkim sadržajem nakon siječanjskih napada u Parizu, Twitterov suosnivač Jack Dorsey izravno primio prijetnje smrću od Islamske države.

Još jedan lukavi prijedlog je izložio Mark Hecker u svom nedavnom izvještaju u kojem kaže da od interneta treba napraviti opasan teren za islamske fanatike. Ovi pojedinci se često boje uljeza i vrlo ih brzo paranoidni oprez može zahvatiti.

U takvim uvjetima, kada im se pruži osjećaj da većina njihovih sugovornika, koji najčešće pišu pod nadimcima, nisu pouzdani, tada to uvelike može usporiti postupke novačenja i općenito fluidifikacije radikalizma koju je internet u početku omogućavao.

Zatim, potrebno je trasirati internetski put radikaliziranih pojedinaca kako bi se utvrdile karakteristike puta prema fanatizmu kojim će zasigurno poći i drugi. Za sada je utvrđeno, na primjer, da postoji tijesan odnos između vjerovanja u teorije zavjere i ekstremizma.

Neke web stranice koje nisu izravno povezane s džihadizmom predstavljaju faze radikalizacije, naročito vjerske, jer pomažu pojedincu da izgradi istovremeno ratobornu i suvislu priču o svijetu što će na kraju učiniti legitimnim pribjegavanje nasilju.

Analize ogromnih količina podataka (Big Data) su strahovito učinkovite u služenju komercijalnim interesima. Zašto nam ne bi mogle pomoći u predviđanju ponašanja pojedinca u fazi fanatizacije, omogućiti što jednostavnije pronalaženje govora protiv terorističke propagande?

Je li internet pravo bojište na kojem tu bitku treba voditi? Ili je ipak riječ tek o mediju?

Ne treba preuveličavati važnost interneta u džihadističkom fenomenu. Recimo da internet sam po sebi rijetko objašnjava fenomen radikalizacije, ali istovremeno nikad nije u potpunosti iz njega izostao.

Radikalizacija se gotovo uvijek odvija grozdasto (radikalizacije vukova samotnjaka u povijesti su prilično rijetke) kao što to pokazuju nedavni događaji u Zapadnoj Europi (Pariz i Bruxelles). Međutim, ne treba podcjenjivati njegov utjecaj jer on omogućuje u početku izoliranim pojedincima da se udruže s drugima. Internet uklanja geografsku barijeru radikalnog rariteta.

Kako će korištenje interneta u svrhu radikalizacije utjecati na zaštitu privatnosti pojedinaca?

Tema individualne slobode je bitna. Ranije sam spomenuo korištenje Big Data u borbi protiv radikalizacije, no taj prijedlog može sadržavati liberticidnu dimenziju na koju moramo jako paziti.

Zapravo, u državnom nadzoru ima nešto što se može definirati kao samovolja. Očito je da odnos napetosti između slobode i sigurnosti ovisi o razini prijetnje. Primijetit ćemo, međutim, da korištenje ovih tehnika u otkrivanju temeljem masovnih podataka može umanjiti samovolju političkog djelovanja.

Naime, budući da je radikalizacija, srećom, rijetka pojava (ako uzmemo u obzir ukupno stanovništvo) izrađeni testovi za otkrivanje stvaraju ono što se u medicini naziva lažno pozitivnim rezultatima (tj. osobe pozitivne na test ipak nisu bolesnici). Prema tome, iznimno je bitno stručno doraditi testove za otkrivanje te radikalizacije kako bi se spriječilo da neki građani nepravedno trpe državni nadzor.

No čini mi se da bi analiza masovnih podataka uz pomoć sofisticiranih statističkih alata mogla biti način na koji bi se ograničila samovolja tih nadzora.