U posljednjih pet stoljeća na Jadranu je ulovljeno ili pronađeno uginulo ukupno 68 golemih kitova ulješura, a čini se da je naše more kobno za tu malobrojnu vrstu, pokazalo je novo istraživanje objavljeno u časopisu Mammal Review
Donedavno su nasukane kitove ubijali radi dobivanja ulja, no sada je mediteranska populacija ugrožena jer broji manje od 2.500 primjeraka.
Razlozi nasukavanja ulješura u Jadranu još uvijek nisu jasni, no sustavni nadzor životinja i analiza podataka prikupljenih u duljem razdoblju mogli bi pomoći u njihovu rasvjetljavanju.
Jedan od autora nove studije, Draško Holcer, viši kustos u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju i predsjednik Instituta za istraživanje i zaštitu mora Plavi svijet, koji je s kolegama iz Italije objavio rad, u intervjuu je otkrio mnoge zanimljivosti o životu i ponašanju tih golemih sisavaca u Jadranu.
Kojim ste se pitanjem bavili i zašto je to važno?
Ulješura (Physeter macrocephalus), najveća je vrsta zubatih kitova (Odontoceti), a obitava u oceanima i u Sredozemnom moru. Preferiraju područja velikih dubina, posebice kontinentalnog slaza, gdje pronalaze plijen, mezopelagičke glavonošce, kojima se uglavnom hrane. Nama najbliže područje u kojem se redovito susreću je područje Helenskog jarka u Jonskom moru. Ove životinje mogu doseći dužinu preko 15 metara i težinu preko 35 tona. Tijekom povijesti bilježe se i njihova redovita opažanja u Jadranu. Ova vrsta fascinantna je zbog brojnih razloga – to je životinja koja ima najveći mozak, koja proizvodi najglasniji zvuk u prirodi, koja od svih sisavaca najdublje i najdulje roni itd. Međutim, ono što ovu vrstu svrstava u izuzetne je i složena društvena struktura te složen način glasovne komunikacije. Članovi obitelji u kojima žive imaju snažne međusobne veze, što se očituje u zajedničkoj brizi o mladuncima, međusobnoj predanoj zaštiti, stalnom dodirivanju, čime se utvrđuje predanost i pripadnost skupini. Njihova glasovna komunikacija podsjeća na jezik, a razlike u načinu komunikacije u raznim područjima svijeta pripisuju se razlikama u kulturi pojedinih područja.
Iako je po svojoj rasprostranjenosti ulješura kozmopolitska vrsta, populacija koja živi u Sredozemnom moru gotovo je potpuno izolirana i genetički se razlikuje od najbliže populacije u Atlantskom oceanu. Njihov broj značajno se smanjio u posljednjem stoljeću, a pretpostavlja se da je u daljnjem opadanju. Danas se procjenjuje da populacija Sredozemnog mora broji manje od 2.500 primjeraka. Zbog toga je ulješura u Sredozemnom moru vrsta kojoj se u smislu očuvanja i zaštite posvećuje posebna pozornost i smatra se ugroženom vrstom.
Tijekom jutra 11. prosinca 2009. na južnom dijelu talijanske obale Jadrana, na obali Apulije na poluotoku Gargano, nasukalo se sedam ulješura. Ujutro, kada su pronađene, neke od životinja još su bile žive, a prema izjavama očevidaca, još dvije su se uspjele vratiti u more. Masovna nasukavanja ulješura u Sredozemnom moru nisu uobičajena, a budući da su njihovo kretanje i brojnost gotovo potpuno nepoznati, pokušali smo napraviti pregled pojavljivanja ove vrste u Jadranu. Cilj nam je bio utvrditi postoji li pravilnost u vremenu i lokacijama na kojima dolazi do nasukavanja te mogu li se utvrditi njihovi razlozi.
Koji su vam bili glavni rezultati?
Svojim pregledom obuhvatili smo sve dostupne podatke o pojavljivanju ulješura u Jadranskom moru od 1555. do danas. Napravili smo opsežan pregled sve postojeće literature u brojnim zoološkim i znanstvenim knjižnicama, muzejima, fakultetima i starim novinskim zapisima. Poseban izazov bio je nedvosmisleno utvrđivanje točne informacije otprije više stotina godina. Razumljivo je da 'protok informacija' tada nije bio najuspješniji pa smo u mnogo slučajeva utvrdili da razni autori pišu o istim slučajevima, ali navode različite datume, broj životinja pa čak i lokalitete.
Otkrili smo da je pojavljivanje ulješura u Jadranskom moru uglavnom završavalo kobno. Sve do druge polovice 20. stoljeća njihovo opažanje uglavnom je praćeno pokušajima da se životinje ulove, a nasukane žive životinje ubiju. Glavni razlog tome bilo je vrijedno kitovo ulje. Utvrdili smo da je u Jadranu u 36 navrata u posljednjih pet stoljeća ulovljeno ili pronađeno uginulo ukupno 68 životinja.
Tek krajem 20. stoljeća stav javnosti se promijenio pa su pokušaji lova zamijenjeni, nažalost, neuspješnim pokušajima spašavanja nasukanih životinja. Najveća zabilježena nasukavanja u Jadranskom moru bila su upravo ona ulješura, i to 1584. kod Ancone u Italiji (sedam životinja), 1853. kod Novigrada u Istri (šest životinja), 1938. kod Marzocce u Italiji (sedam životinja), 1956. na ušću rijeke Mat u Albaniji (osam životinja) i 2009. prije spomenuto nasukavanje kod Foce Varana (Apulia) u Italiji (sedam životinja). Posebno je interesantno to što je gotovo polovica svih nasukavanja koncentrirana na relativno malom području od Riminija do Pescare, dok su ostala relativno ravnomjerno 'raspodijeljena' po preostalim dijelovima jadranske obale.
Koje su šire implikacije vašega rada – proizlaze li iz njega neke praktične preporuke?
Iako naše istraživanje nije otkrilo i razloge nasukavanja, sustavni monitoring te analiza serije podataka prikupljenih u duljem vremenskom periodu može pomoći u rasvjetljavanju razloga zbog kojih do njih dolazi. Neki od uzroka koji se danas spominju kao mogući su bolesti, meteorološke i nagle oceanografske promjene (npr. uragani, cunami i sl.), promjene i/ili anomalije u geomagnetskom polju Zemlje, promjene u solarnoj aktivnosti (koje uzrokuju kratkotrajne promjene u geomagnetskom polju, temperaturi mora i sl.), lunarni ciklus, sastav dna, klimatske promjene, temperaturne anomalije i distribucija plijena te antropogeni utjecaj (zagađenje, uznemiravanje itd.). Međutim, što god bilo uzrok nasukavanju, nesretne životinje ne završavaju na obali samo zbog djelovanja pojedinih uzročnika na svaku pojedinu životinju, već su u tome važne i društvene veze i struktura skupine, jer zdrave životinje 'slijede' bolesne prema obali gdje se zajedno nasuču.
Moguće uzroke nasukavanja ulješura u Jadranu pokušao je objasniti još naš veliki zoolog Spiridon Brusina, koji je primijetio veći broj nasukavanja ulješura uz zapadnu obalu Jadrana. Brusina je zaključio da ulješure ulaze u Jadran prateći struju koja prolazi dubljom, istočnom stranom uz Jadransku obalu te se, dok se spuštaju prateći struju uz zapadnu obalu prema Otrantu, nasuču u plitkim vodama. Iako su Brusinine pretpostavke vjerojatno dijelom točne, barem što se tiče geografske distribucije većeg broja nasukavanja, ovaj fenomen zasigurno zaslužuje detaljniju analizu.
