Američki je Kongres nedavno odredio saslušanje američke vlade vezano uz informacije o 'neidentificiranim zračnim fenomenima'.

Posljednja istraga ove vrste, projekt američkog vojnog zrakoplovstva pod imenom Projekt plava knjiga, analizirao je nepoznate leteće objekte te je star oko pedeset godina. Najnovija su saslušanja rezultat odredbe vezane uz zakon o covidu iz 2020., a koji je od američkih obavještajnih službi tražio da u roku od 180 dana ispostave izvješće o neidentificiranim zračnim fenomenima, piše The Next Web.

Sve ovo dovodi do još jednog zanimljivog pitanja - zbog čega je američka vlada zainteresirana za NZF? Jedno od definitivno zabavnijih objašnjenja glasi da je riječ o svemirskim brodovima kojima izvanzemaljci posjećuju Zemlju - konceptu kojim se filmska industrija snabdijeva već preko sto godina.

Daleko prozaičniji tijek misli vezan je uz kršenje odredbi o državnom zračnom prostoru - možda, naime, NZF-ovi nisu izvanzemaljci nego neprijateljski eksperimentalni zrakoplovi. Što god ti objekti bili, većina razgovora u zadnje vrijeme bavi se potencijalnom prijetnjom koju predstavljaju NZF-ovi, uz pretpostavku da je riječ o tehnologiji koju su razvili neprijatelji.

Niti jedno javno svjedočenje do danas nije zaključilo da se izvanzemaljska letjelica spustila ili srušila na Zemlju, a tajna saslušanja, s druge strane, bavila su se osjetljivijim informacijama vezanima uz sigurnost. Ovim su neobjašnjenim fenomenima svjedočili i piloti američke mornarice, čije snimke prikazuju iznimno brze leteće objekte, no bilo kakav zaključak da se radi o izvanzemaljcima traži puno konkretnije i znanstveno potvrđene dokaze.

Na koncu, postojanje života na nekom drugom planetu fascinantna je tema kojom se Zemljani bave stoljećima, što znači da potraga za izvanzemaljcima traži puno veću količinu konkretnih dokaza te se oni moraju pažljivo znanstveno sagledati.

Kap u oceanu

Zemljani su u prošlih nekoliko desetljeća aktivno pokušavali pronaći tragove izvanzemaljske aktivnosti, dijelom uz pomoć tehnoloških očitanja, odnosno signala tehnoloških civilizacija koji dolaze iz udaljenih dijelova naše galaksije, no problem je to što uz sva nastojanja nismo pokrili baš veliko područje. Ako je Mliječni put ekvivalent Zemljinih oceana, suma nekoliko desetljeća traženja za drugim civilizacijama je kao da zagrabimo otprilike bazen morske vode u nadi da ćemo u njoj pronaći morskog psa.

Povrh svega, još nismo ni sigurni u to postoje li morski psi i, ako postoje, kako bi izgledali i kako se ponašaju.

Što nam treba za kontakt?

Veličina svemira otežava međuzvjezdano putovanje, slanje signala ili komunikaciju s bilo kakvim potencijalnim sugovornicima iz drugih svemirskih sustava.

Brzine su nam ograničene na brzinu svjetlosti, oko 300.000 kilometara u sekundi, što je prilično brzo - no čak i da ju dosegnemo (što je vrlo teško), signalu bi trebalo oko četiri godine da od Zemlje doputuje do najbliže susjedne zvijezde smještene na udaljenosti od četiri svjetlosne godine.

Einsteinova teorija relativnosti govori nam da, u praksi, brzina fizičkog objekta poput svemirskog broda mora biti sporija od brzine svjetla. Pored toga, zakon obrnutog kvadrata nalaže da udvostručenjem udaljenosti od izvora signala njegova jačina kad dolazi do nas padne na četvrtinu onoga koliko je iznosio.

Drugim riječima, putovanje do planeta udaljenih tisućama svjetlosnih godina traje tisućama godina, a signali koji dolaze od civilizacija na tim planetima slabi su i teški za prepoznavanje.

Skrivene tajne?

Postoji li šansa da su izvanzemaljci sletjeli na Zemlju te da njihov dolazak prikriva američka vlada, kao što je republikanski kongresnik Tim Burchett rekao tijekom saslušanja?

Ako pogledamo organizaciju međunarodnih letova zrakoplovom, šanse za pad jednog letala iznose oko jedan u milijun slučajeva, što postavlja još jedno pitanje: nisu li letjelice koje mogu putovati tisućama svjetlosnih godina možda robusnije i bolje dizajnirane od naših zrakoplova?

Pretpostavimo da je odgovor na ovo pitanje doslovno sto. U tom slučaju šanse za pad svemirskog broda iznose jedan u sto milijuna letova, što znači da smo za pad tanjura u Području (Area) 51 trebali oko sto milijuna posjeta izvanzemaljskih letjelica, što iznosi 2739 svaki dan u prošlih sto godina. Pitanje koje si trebamo postaviti je - gdje su?

Uz radare koji neprestano skeniraju svemir, milijune smartfona s jakim kamerama i stotine tisuća astronoma koji promatraju nebo trebali bismo imati puno dokaza u rukama javnosti, a ne samo vlada. Puno je vjerojatnije to da je prisutnost NZF-ova rezultat zemaljskih aktivnosti ili prirodnih fenomena koje još ne razumijemo. Znanstveno gledajući, pojam Occamove britve dobra je startna pozicija: najbolje objašnjenje ponekad je ono jednostavnije koje povezujemo s poznatim činjenicama.

Sve dok ne dobijemo konkretnije dokaze, pretpostavit ćemo da nas izvanzemaljci ipak još nisu posjetili.