Osim toga brži i moćniji mobilni uređaji stvaraju sadržaje koji su iz dana u dan sve zahtjevniji. Prema izviješću koje je nedavno objavio Cisco, globalni mobilni prijenos podataka samo je u 2012. porastao za 70 posto od čega se dobar dio odvija preko Interneta. No kapacitet svjetske infrastrukture ima svoje granice. Mnogi se stoga pitaju kada će one biti dosegnute i što onda?

Markus Hofmann, šef Bell Labs Researcha u New Jerseyu kaže da postoje neka očigledna fizička rješenja ovog problema. Primjerice, moguće je umjesto jednog prekooceanskog kabla postaviti dva ili deset. Također se u svaki od njih može smjestiti više optičkih vlakana. No ta su rješenja skupa i nisu dugoročna jer samo odgađaju preopterećenje. Hofmann ističe da je od ovih 'grubih' rješenja važnije povećanje kapaciteta Interneta podizanjem njegova IQ-a.

Kako prepoznati zasićenje?

Po nekim znacima, kaže Hofmann, moguće je vidjeti da su postojeće mreže u svijetu već sada blizu preopterećenja. Primjerice, u komunikaciji Skypeom sve češće se zna dogoditi da se slika zamrzne. Ograničenje koje pred sustave komunikacije postavljaju prirodni zakoni naziva se Shannonov nelinearni limit, a danas smo mu se već jako približili. 'Na temelju eksperimenata u laboratorijima može se zaključiti da ćemo, kada udvostručimo promet koji danas imamo, što bi se moglo dogoditi kroz četiri ili pet godina, dosegnuti Shannonov limit', rekao je Hofmann.

Jedno od mogućih rješenja, uz povećanje broja kabela, je razvoj tehnologije prijenosa više kanala u istom kabelu. No ni to neće biti dovoljno pa bi trebalo razviti mrežu koja podatke više ne gleda samo kao bitove i bajtove već kao dijelove informacija koje su relevantne za korisnika računala ili pametnog telefona. Primjerice, važno je pitanje želite li znati točno kakva će danas biti temperatura, brzina vjetra i tlak zraka ili vam je dovoljno znati koliko se toplo odjenuti. To se naziva informacijskim networkingom.

Povećanje inteligencije mreže

Hofmann kaže da mnogi danas Internet smatraju glupom mrežom. U početku se na njemu podaci i dokumenti nisu razmjenjivali u realnom vremenu. Najvažnija je bila otpornost – morao je nastaviti funkcionirati čak i kada bi jedan ili više čvorova, odnosno servera, prestao funkcionirati. Mreža je dizajnirana tako da podatke vidi kao jednostavan digitalni prijenos bez da interpretira njihov značaj. Danas se internet koristi na načine koji zahtijevaju prijenos podataka u realnom vremenu bilo da gledamo video ili obavljamo telefonske pozive. Istovremeno stvaramo sve više podataka tako da mreža koja prepoznaje samo bitove i bajtove, a ne i njihov značaj, odnosno prioritet, više ne odgovara zahtjevima vremena.

Prema Hofmannu bolje rješenje bilo bi da se podaci označe i mreži daju upute kako da raspolaže s njima. Primjerice, moglo bi vrijediti pravilo prema kojem video stream ima prioritet pred elektronskom poštom.

Dio funkcija također bi se mogao obavljati lokalno tako da se internetom šalju uistinu samo oni podaci koji su važni. Tako bi se sigurnosne kamere u zračnoj luci mogle povezati manjim serverom koji bi bio programiran da lokalno obavlja prepoznavanje lica te internetom šalje poruku upozorenja tek kada naiđe na sumnjivca. Time bi se 'oblak' decentralizirao i rasteretio. Ovoj decentralizaciji mogla bi doprinijeti i sofisticiranija tehnologija televizora i pametnih telefona koji će moći naučiti raspoznavati prioritete svojih korisnika i slati ih kabelskim kompanijama i pružateljima usluga umjesto sirovih podataka. Drugim riječima Internet i uređaji koji ga koriste moraju postati pametniji i izbirljiviji u prijenosu komunikacija.