Clockwork Briefcase nije od jučer. Riječ je o višestruko nagrađivanoj elektronskoj društvenoj igri deaktiviranja bombe skrivene u kovčegu. Oni koji prate ovu scenu, sjetit će se da je prototip još na Idea Knockoutu 2016. osvojio drugo mjesto. Sad, s odmakom od nekoliko godina, igra je napokon spremna za proizvodnju, s potpuno redizajniranim hardverom i softverom uređaja.

Na prototipu se doista intenzivno radilo kako bi se ga dovelo do savršenstva. Prikazan je u 12 gradova u šest država i dosad ga je iskušalo više od 2000 igrača u više od 150 sati gameplaya. Tako je nastao ovaj proizvod za koji se živo zanimaju gejmeri širom svijeta, ali i ekipa poslovnjaka iz B2B sektora.

Deaktiviranje bombi u stvarnom životu sve je samo ne igra; kako funkcionira ova, pitamo članove internacionalnog tima, Crnogorca Aleksandra Dlabača i Hrvata Stjepana Jelušića, koji stoje iza nagrađenog projekta.

'Riječ je o uzbudljivoj kooperativnoj elektronskoj društvenoj igri koja simulira situaciju iz holivudskih akcijskih filmova u kojima je potrebno deaktivirati eksplozivnu napravu, skrivenu u kovčegu, prije nego što tajmer dođe do nule', objašnjava Dlabač.

Igra je namijenjena za dva igrača, a termin 'kooperativna' znači da se oni ne natječu jedan protiv drugog, već da zajedno pokušavaju savladati zadatak - deaktivirati 'bombu'.

'Prvi igrač nalazi se ispred bombe koju ne zna deaktivirati dok se na vezi nalazi drugi igrač, ekspert za deaktiviranje bombi, koji ima sve potrebne upute, ali ne vidi što se događa na licu mjesta', kaže Dlabač. Od toga koliko dobro komuniciraju ovisi hoće li uspjeti deaktivirati bombu na vrijeme.

Što si vještiji, to je zanimljivije

Igra se sastoji od devet odvojenih modula, a svaki od njih predstavlja drugačiju mini igru, zagonetku koja se mijenja sa svakim pokretanjem. Uz to, igrači sami prije početka određuju koliko će teška biti igra, koliko vremena imaju za deaktivaciju, koliko će modula bombe morati svladati i koliko pogrešaka smiju napraviti.

'Tako igra duže traje i nikad ne dosadi', kaže Dlabač. 'Dapače, kako budu postajali vještiji, to će im biti zanimljivija.'

Prototip iz 2016. nastao je nakon što je Dlabač s društvom zaigrao popularnu računalnu igru 'Keep Talking and Nobody Explodes'. Pomislili su kako bi bila još bolja kad bi bomba bila stvarna, opipljiva, s puno svjetlećih displeja i ledica. Osmislili su i izradili prototip te su ga provjerili na nizu natjecanja i događanja. I gdje god bi se pojavili, reakcije bi bile fenomenalne. To ih je motiviralo da guraju dalje.

'Uređaj je redizajniran i spreman za proizvodnju', kaže Dlabač. 'Radimo na crowdfundingu i pokrećemo kampanju na Kickstarteru jer vjerujemo da će 'bomba' biti dobro prihvaćena. Ubrzo nakon toga očekujemo da prvi primjerci siđu s proizvodne linije.'

Dlabač i njegova tvrtka Codelab intenzivno se bave razvojem softvera i hardvera već skoro tri desetljeća. Njegova se riječ sluša, naročito kad govori o utjecaju računalnih igara na ljudski mozak, posebice kod djece s teškoćama u razvoju.

'U medijima se najčešće mogu naći senzacionalistički tekstovi o lošim utjecajima igara na djecu, ali i odrasle. Međutim vrlo malo se piše o svim pozitivnim aspektima', kaže Dlabač.

Utjecaj na mozak

'Možemo puno govoriti o konceptu 'ozbiljnih igara' i učenju kroz igru, ali postoje i malo znani efekti koje proučavaju najveće svjetske institucije', otkriva Dlabač i podsjeća na rezultate, objavljene u uglednom znanstvenom časopisu Current Biology, prema kojima su djeca s disleksijom nakon samo devet 80-minutnih sesija postigla rezultate ekvivalentne jednogodišnjem spontanom razvoju čitanja i isti ili čak bolji efekt od veoma zahtjevnih tradicionalnih tretmana.

'Znanstvenici s berlinskog Instituta za ljudski razvoj Max Planck zabilježili su značajno povećanje sive tvari u desnom hipokampusu, desnom prefrontalnom korteksu i malom mozgu kod onih koji su igrali igru Super Mario 64 po 30 minuta dnevno tijekom dva mjeseca', otkriva Dlabač, podsjećajući na istraživanje sveučilišta u Rochesteru i Ženevi koja su pokazala da igranje nasilnih igara ima blagotvorniji učinak na mozak u odnosu na sve druge vrste igara.

Dlabača su dosad angažirali NASA, Rolls-Royce i razne nuklearke diljem svijeta. Postao je poznat po softveru ANGLE, na kojem je, kaže, počeo raditi još 1994., kad se termin startup još nije ni koristio u današnjem značenju.

Riječ je o softveru za proračun efikasnosti detektora gama zračenja i prvi je komercijalni softver tog tipa koji koriste stotine uglednih kompanija i institucija širom svijeta. I dok se o njemu pišu brojni znanstveni radovi, Dlabač pokreće proizvodnju igre u kojoj se demontira bomba. Da bi je stavio na tržište, potreban mu je proizvođač, netko tko će se brinuti za marketing i prodaju, a tu u igru ulaze njegov hrvatski partner Stjepan Jelušić i osječka tvrtka Tenzor.

U pravu ste, riječ o istom onom Hardware Innovation Labu iz kojeg je potekla i Orqa, tvrtka koja izrađuje nadaleko hvaljene naočale za dronove.

'Ideja nam se toliko svidjela da smo odlučili ući u projekt kao partneri. To je jedini projekt u koji je Tenzor ikada ušao kao partner', objašnjava Jelušić. Na igri su počeli raditi otprilike u isto vrijeme u kojem je i nastajala Orqa, a kako je i Dlabač imao pune ruke posla, projekt se odužio više no što su očekivali.

'Prvi sam zaposlenik Tenzora pa mi je povjerena prilika da predstavljam tvrtku u ovom jedinstvenom projektu', zaključuje Jelušić, glavni logističar Tenzora koji se u projektu Clockwork Briefcase brine za odnose s javnošću, promociju proizvoda, edukaciju korisnika i customer experience.

Četiri su godine prošle otkako je rođena ideja. Tvorci igre sad kao pobjednici ovogodišnjeg Idea Knockouta za nagradu putuju u Berlin te će svoj kovčeg-bombu predstaviti na sajmu IFA Next. Reklo bi se da nas očekuje eksplozija dobrih vijesti.