Omanji krateri na Zemlji rijetki su, međutim, novo znanstveno istraživanje pokazalo je da maleni meteoriti češće preživljavaju prolazak kroz atmosferu no što se bi se na temelju pronađenih tragova na tlu dalo zaključiti.

Na našem je planetu dosad otkriveno samo 176 kratera, a tek je 15 manjeg promjera od 300 metara. Međutim, to ne znači da su objekti koji jurišaju našim susjedstvom rijetkost. Takav krivi dojam stječe se zbog dva razloga: 1) mnoga malena tijela raspadnu se u atmosferi i potom potpuno sagore ili stvore više manjih kratera; 2) krateri koje naprave uglavnom brzo nestaju zahvaljujući eroziji i drugim geološkim procesima kojih na mnogim planetima nema.

No istraživanje udara jednog malenog željeznog meteorita prije 5.000 godina na sjeverozapadu Egipta u kojem je u kamenju i pijesku nastala udubina široka 45 metara, navelo je znanstvenike da pokušaju revalorizirati svoje procjene o učestalosti sličnih fenomena.

Krater nazvan Kamil, prema obližnjoj planini, otkriven je 2008. pomoću programa Google Earth. U veljači 2009. na teren je izašla ekspedicija koja je prikupila više od 5.000 željeznih komada bogatih niklom čija je ukupna težina bila veća od 1,7 tona, što je potvrdilo nagađanja da je krater stvorio udar željeznog meteorita. U izvješću koje će biti predstavljeno u novom broju časopisa Geology, geokemičar Massimo D'Orazio sa sveučilišta u Pizi i njegovi suradnici procijenili su da je meteorit u trenutku udara težio oko devet tona, što pak znači da je u atmosferu ušao kao tijelo težine između 20 i 40 tona.

U prijašnjim istraživanjima utvrđeno je da se tijela težine manje od 3.000 tona uglavnom raspadaju i stvaraju niz malenih kratera. U posljednjih deset godina samo su tri od ukupno 12 željeznih meteorita (25 posto) iz ove kategorije preživjela atmosferu i stvorila jedinstven krater. Međutim, proučavanje Kamila i sličnog kratera u Alberti u Kanadi, pokazalo je da je postotak tijela koja u jednom komadu stižu do Zemlje značajno veći - oko 35 posto.

Planetarni znanstvenik Philip Bland s Imperial Collegea u Londonu kaže kako je za preciznije statističke procjene vjerojatnosti udara meteorita potrebno prikupiti više oglednih uzoraka. 'Što više sličnih kratera pronađemo, to će bolji biti naš statistički model preživljavanja meteorita', rekao je Bland.

Preživljavanje tijela pri prolasku kroz atmosferu ovisi o njihovu sastavu i povijesti. Tijela koja su se u svemiru često sudarala s drugima obično su puna pukotina i lakše se raspadaju, a objekti izgrađeni od fine željezne prašine bez napuklina imaju veće šanse za preživljavanje leta.

Ovo istraživanje pokazuje da je opasnost od udara manjih meteorita nešto veća nego što su znanstvenici pretpostavljali na temelju dosad pronađenih kratera.