U tom pogledu poprilično zaostajemo za mnogim zemljama Europe i svijeta od kojih većina, također ima i duže uglavnom devetogodišnje, a poneke i dvanaestogodišnje obavezno školovanje.

Primjerice, turski učenici u školskim klupama u svakom od prva tri razreda provedu najmanje 720 sati, slovenski 581, a hrvatski 473. Trajanje nastave mjeri se u pravim satima, a ne školskim koji kod nas traju 45 minuta, a u nekim zemljama 55. Hrvatska ima posebno malo sati matematike, ali i prirodoslovnih i umjetničkih predmeta (pogledajte na ovom linku).

Rezultati su nam ispodprosječni

U takvim okolnostima možda ne treba čuditi nalaz istraživanja PISA koje je 2009. provedeno u 74 zemlje svijeta, a koji je potpuno razbio floskulu o Hrvatskoj kao zemlji znanja.

Testiranje 15-godišnjaka pokazalo je da su hrvatski učenici iz sve tri pismenosti - čitalačke, matematičke i prirodoslovne - znatno ispod prosjeka članica Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD). Iz čitalačke pismenosti zauzeli su 36. mjesto, iz prirodoslovne 37., a iz matematičke 40.

Najbolje rezultate tada su ostvarili azijski učenici, ali i finski. I Slovenija, s kojom se rado uspoređujemo, u prirodoslovnoj je i matematičkoj pismenosti bila daleko ispred nas pa čak i ispred Francuske i SAD-a.

Dio problema vjerojatno možemo zahvaliti činjenici da mnoge zemlje imaju cjelodnevnu nastavu dok Hrvatska ima dvosmjensku, a dio sigurno i kvaliteti nastave. Primjerice, finski model ima sličan broj sati matematike no njihovi učenici ipak imaju znatno bolje rezultate. Isto vrijedi i za Sloveniju.

Treba li povećati nastavu, školovanje ili kvalitetu?

Dr. sc. Boris Jokić iz Centra za istraživanje i razvoj obrazovanja u intervjuu za tportal izrazio je uvjerenje da ne treba povećavati satnicu već kvalitetu nastave i trajanje obaveznog obrazovanja.

Mislite li da Hrvatska u osnovnim školama treba povećati opterećenje ako želimo da naši učenici budu konkurentni?

Po mojem mišljenju povećanje opterećenja neće nužno povećati konkurentnost hrvatskog obrazovanja, naročito ako pod tim podrazumijevamo dodatne sadržaje. Istraživanja pokazuju da je sadržaja u našem obrazovanju ionako previše. Štoviše, sadržaje je potrebno smanjiti i povezati u smislene i učenicima relevantne i zanimljive cjeline. Školu treba otvoriti tako da osigura vrijeme za utvrđivanje znanja i vještina te vježbu.

Treba li produžiti obavezno školovanje i koji bi model nama bio najprihvatljiviji?

Treba produljiti opće obrazovanje iz više razloga. Time se osigurava izloženost učenika važnim znanjima i vještinama koje će im kasnije biti korisne u osobnom životu i pri zapošljavanju. Odgađa se diferencijacija, a ujedno se može djelovati na smanjenje utjecaja socio-ekonomskih razlika. Postavlja se, naravno, pitanje kako to učiniti? U Hrvatskoj postoje neki otpori prema produljenju osnovne škole na devet godina, pa se u zadnjim dokumentima MZOS-a ta godina pokušava podijeliti kroz prva dva razreda srednje što ne smatram primjerenim. Smatram da bi trebalo provesti široku javnu raspravu o snižavanju dobne granice za ulazak u školu.

Kako se može povećati kvaliteta obrazovanja? Boljim plaćama, višim kriterijima za nastavnike...

Kvaliteta obrazovanja ovisi o vrlo različitim čimbenicima počevši od uvjeta rada, preko procesa upravljanja pa do onoga što smatram najvažnijim, a to su pitanja što i kako se uči. Pitanje sadržaja je u Hrvatskoj od ključne važnosti jer se npr. u gimnazijama i dalje predaje prema programima s početka 90-ih. Na kvalitetu bi značajno utjecalo smanjenje, osuvremenjivanje i povezivanje sadržaja. Još važnije je povećati društveni i financijski status nastavnika koji svakodnevno obavljaju vrlo zahtjevan posao. Radi se o zanimanju koje treba različitim mehanizmima učiniti privlačnim i dostojanstvenim.

Treba li našem školstvu temeljita reforma i gdje je započeti?

Potrebna je temeljita reforma, ali ona nije vjerojatna. U Hrvatskoj reforme obrazovanja gotovo da u posljednjih pet desetljeća nije niti bilo, a kada čitate knjige s početka 20. stoljeća možete vidjeti da se hrvatska škola gotovo uopće nije promijenila. Velik pomak bio bi krenuti u pravu kurikularnu reformu na svim obrazovnim razinama, povezati različite vrste obrazovanja i razmisliti o promjeni strukture sustava s ciljem škole i obrazovanja koji će učenicima biti smisleniji, a nastavnicima pružiti osnovu za profesionalno i osobno dostojanstvo.