Idući cilj? Oboriti svjetski rekord u vožnji kopnom za slijepe osobe, što podrazumijeva vožnju automobila brzinom od 370 kilometara na sat. Kao jedan od glavnih predavača tijekom središnje svečanosti konferencije WinDays17, održao je jedno od najzabavnijih i najnadahnutijih izlaganja u povijesti tog događanja, nakon kojega smo razgovarali s njime.

Kao inspiraciju za velik životni preokret u 50. godini naveo je pothvat svog brata Geoffa, koji je potpuno sam - i također slijep - preplovio Indijski ocean, šest tisuća nautičkih milja koje dijele Durban u Južnoafričkoj Republici od Fremantlea u Australiji, rekao je za tportal.

Što je nadahnulo Geoffa na takav pothvat?

Nisam siguran. Oduvijek je htio biti mornar, plovio je dok ga je vid još služio. Kad se upustio u tu avanturu, bilo je ljudi koji su mislili da želi počiniti samoubojstvo. Tako je ludo zvučala ta ideja. 

Ništa što sam napravio ne može se mjeriti s njegovom sirovom hrabrošću. Potpuno sam se uhvatio u koštac sa snažnim vjetrovima, visokim valovima, hladnoćom, s vodom do koljena u brodu... Svim opasnostima koje donosi putovanje oceanom. 

Kako je Geoff reagirao na vaše pothvate i postignuća?

Ima ljudi koji misle kako je u pitanju bratsko nadmetanje, ali nije tako. Zajedno smo se penjali na Kilimandžaro, on jednim, a ja drugim putom. Odlučili smo se sresti u sedam ujutro na vrhu Kilimandžara. Zajedno smo sudjelovali u utrci u Dolini smrti, ultramaratonu Badwater, dva dana i 217 kilometara pod užarenim suncem. To je bio najteži pothvat u koji sam se upustio.

Kako birate u što ćete se upustiti?

Često mi ljudi dolaze s prijedlozima, a ponešto i meni padne na pamet. Želim, recimo, biti prvi slijepac koji će se popeti na Everest. Kilimandžaro i Mont Blanc sam osvojio kako bih pokazao da je to moguće, da me uspon neće ubiti. Ponekad se prilika sama stvori, samo ju treba iskoristiti.

Rekao sam svojim suradnicima da, ako ne uspijemo s Everestom, želim biti prva slijepa osoba koja će doći do 'dna' svijeta, Južnog pola. Devet tjedana nakon uspona na Kilimandžaro bili smo u avionu na putu za Punta Arenas, najjužniji dio Čilea, odakle smo krenuli u osvajanje Antarktike.

Ljudi misle da što je veći proračun projekta, treba i više vremena za izvedbu. Nama je trebalo devet tjedana od ideje do realizacije, a da na početku nismo imali pojma o tome kakvu opremu trebamo, kad je pravo vrijeme za taj pothvat... Raspitali smo se, prikupili ono što je trebalo i krenuli. Obavili smo pripreme brže od bilo koje ekspedicije koja je do tada išla tim putom. Nisam skijao na snijegu dok nismo stigli tamo! Bio je to ogroman rizik. Govorili su nam da smo neodgovorni, ludi. Ali uspjeli smo. Sad svi slijepi ljudi na svijetu znaju da je to izvedivo. 

Zato, ako nešto želite napraviti, svakako pokušajte. Imate jednom priliku živjeti. Budite drukčiji. Ne zadovoljavajte se običnošću, prosjekom. Život počinje na rubu zone ugode.

Koji od vaših pothvata ne biste ponovili ni pod koju cijenu?

Vjerojatno većinu njih. (smijeh) Ali znate što ću vam reći? Sreo sam mnogo slavnih istraživača i avanturista. Ljudi ih kuju u zvijezde i misle da je riječ o nadljudima. No većina njih u nekom trenutku pomisli kako je to u što su se upustili ludost. Muče ih sumnje i dvojbe, kao i sve ostale. Razlikuju se po tome što naprave ono što su naumili, strahovima i dvojbama usprkos.

Poznati britanski avanturist i istraživač David Hempleman-Adams htio je na skijama sam doći do Sjevernog pola. U nekom trenutku je propao kroz led. Uplašio se, naravno. Kontaktirao je s članom ekspedicije koji je dežurao uz radiopostaju i rekao kako se umalo utopio te da ne želi nastaviti. Kolega mu je odgovorio da neka začepi i prestane biti mlakonja. 'Ne smrzavam se ovdje nasmrt zato da bi ti odustao i vratio se mamici', rekao mu je. (smijeh)

Ni ja nisam ništa posebno. Jedino po čemu sam neobičan je to što sam običan. Strah me visine i malih zatvorenih prostora. Brinem hoće li nešto uspjeti ili neće. To je normalno.

Sreo sam više stotina ljudi koji su ostavili siguran posao kako bi započeli nešto svoje. Priča i sudbina ima raznih, ali nijedan od njih nije mi rekao da je požalio zbog svoje odluke. Bilo je teških trenutaka, ali za sve do jednog ta je odluka bila nešto najbolje što su napravili. 

Ljudima u Hrvatskoj želim poručiti: u redu je biti uplašen i tjeskoban. Ipak, unatoč tome - učinite ono što želite. Najgore što vam se može dogoditi jest neuspjeh. Ali neuspjeh je privremeno stanje. Odustajanje ga čini trajnim. 

Nemojte se dovesti u situaciju da se pred kraj života pitate što bi bilo da ste napravili ono što ste htjeli. Previše brige troši previše energije. Učiniti nešto je često lakše nego se brinuti o tome.  Bolje je krenuti, pa razmišljati o problemima jednom kad se suočite s njima. Ako ćete čekati povoljne uvjete ili to da prepreke nestanu, puno toga ćete propustiti. 

Treba li se društvo ponašati drukčije prema osobama s invaliditetom? Poticati ih na više?

Da. Ljudi se često prema nama odnose previše zaštitnički. Većina zemalja je manje produktivna zato što ljude s invaliditetom ne potiče na istraživanje i razvoj. Svi oni mogu više nego što misle, uz odgovarajuću opremu i podršku. 

Puno roditelja slijepe djece onemogućava ih u ostvarenju većeg potencijala pokušavajući ih zaštititi. Nemojte ih ograničavati, poticati na vegetiranje i na ulogu žrtve. Uloga društva i zajednice je osigurati podršku i opremu kako bismo mogli više, kako bismo mogli biti samostalni u što većoj mjeri.

Iako sam slijep, mogu biti produktivan. Od početka godine gostovao sam na 26 konferencija u 13 zemalja. Kod kuće mogu napraviti slasnu pečenku za nedjeljni objed, pospremiti kuću, oprati i izglačati rublje... Drukčije nego većina drugih ljudi, ali mogu. 

Koliko vam je tehnologija pomogla u pothvatima i avanturama?

Odigrala je ogromnu ulogu. Bio bih izgubljen bez nje. Ovo je odlično doba za slijepe osobe koje žele biti aktivne. Prije sto godina imao bih samo bijeli štap. Dok ronim, koristim računalo otporno na vodu, koje pričvrstim na masku i daje mi ključne podatke.

Dok letim, koristim glasovnu navigaciju. Računalo za letenje, temeljeno na Raspberryju Pi, stane u kutiju za sendviče. Dok hodam, GPS mi daje glasovne upute, pa mogu sam naći mjesto uz rijeku, na kojem se volim opustiti uz ribički štap. 

Nažalost, GPS sustavi nisu dovoljno precizni za slijepe osobe. Razlika od pet do sedam metara nama puno znači. 

Što je iduće na popisu ciljeva koje želite ostvariti?

Imam dva glavna cilja: biti uspješan otac i suprug. U braku sam dulje od 40 godina. Svoju suprugu sad volim vjerojatno 20 puta više nego kad smo se vjenčali. Imamo troje djece i troje divne unučadi. To je ono što je važno u životu.

Osobni život je važan, kao i poslovni, ako ne i važniji. Ne možete se dobro usredotočiti na posao ako situacija kod kuće nije kako treba. 

U životu žonglirate s pet loptica. Jedna od njih je gumena i možete ju ispustiti jer se neće razbiti. To je posao. Preostale četiri - obitelj, prijatelji, zdravlje i duh - su staklene. Ispustite li ih, razbit će se i nastat će trajna šteta. 

Uvijek nastojite naći nove načine na koje ćete postići ono što želite. Njegujte veze s drugim ljudima, pazite na zdravlje i održavajte se u dobroj kondiciji. Zadržite smisao za humor. I budite sretni.