Ljudske aktivnosti kao nikad dosad proždiru prirodni svijet uništavajući šume, cijepkajući staništa u izolirana područja te zagađujući tlo i mora. To potiče šesto masovno izumiranje u proteklih pola milijarde godina. Zadnje je sa Zemlje izbrisalo dinosaure prije oko 66 milijuna godina.

Veze između gubitka staništa i naglog nestanka života na Zemlji dobro su utvrđene, pa su njemački znanstvenici odlučili pokušati izračunati dinamiku nestanka vrsta koristeći podatke desetaka studija okoliša širom svijeta.

Otkrili su da manja staništa dodatno snažno povećavaju pritisak na životinjske i biljne vrste koje često nisu uključene u analize gubitaka bioraznolikosti izazivajući više izumiranja nego što se uobičajeno predviđa.

Sadašnji modeli 'uvelike pojednostavljuju' i imaju tendenciju oslanjati se samo na površinu zemlje i broj vrsta koje žive u tom području kako bi se procijenio izravni učinak gubitaka staništa, kaže autor studije Jonathan Chase iz njemačkog centra za istraživanja integrativne bioraznolikosti.

'Kad tako pogađamo često smo poprilično u krivu. I takva nagađanja, po nama, podcijenjuju koliko se izgubi vrsta kad nestane stanište', kaže on.

Studija, čiji su rezultati objavljeni u časopisu Nature, proučavala je podatke 123 ranija istraživanja staništa širom svijeta uspoređujući velka netaknuta područja, uglavnom šume, s manjim područjima.

Obuhvaćene su tropske prašume okružene nasadima uljanih palmi, površine grmlja u Izraelu okružene usjevima, otoci u jezerima stvorenima gradnjom brana i poplavljivanjem, kazao je Chase. Znanstvenici su proučavali biljke, ptice, sisavce, guštere, žabe i insekte.

Željeli su procijeniti rizike s kojima su vrste suočene u smanjenim staništima, a koji nisu uključeni u uobičajene modele kojima se analizira gubitak bioraznolikosti. To uključuje restrikcije kretanja i raspršivanje kolonija divljih životinja, parenje bliskih srodnika i teškoće u pronalasku partnera za parenje zbog rascjepkanih i smanjenih staništa.

Ravnoteža vrsta može se promijeniti smanjenjem staništa, a neke će se bolje prilagoditi rascjepkanim staništima nego druge.

Studijom je utvrđeno da je širom svijeta utjecaj gubitka staništa često akutniji u mjestima u kojima se nedavno dogodio poput američkih kontinenata.

Staništa rascjepkana prije više od stotinu godina primjerice u Europi imala su manji gubtaik bioraznolikosti, no to bi se moglo objasniti i naseljavanjem vrsta koje su otpornije na taj novi okoliš i kompenzirale su gubitak drugih vrsta.

Chase kaže kako se pretpostavljalo da se za dodatne učinke života u smanjenim staništima pretpostavljalo da su mali, no istraživanje je pokazalo da su zapravo vrlo veliki.

'Moramo se više potruditi da uklopimo tu vrstu biološke stvarnosti u naše modele predviđanja', kaže on dodajući da bi to pomoglo za bolje procjene mogućih utjecaja gubitaka staništa i napora za očuvanje okoliša.