Polaznici Algebrina startup inkubatora poznaju Borisa Debića kao iskusnog instruktora koji im ima što reći o tome kako stoje stvari u Silicijskoj dolini i Googleu. Pankeri i lokalna ekipa iz Trnskog, koja je s njim odrastala sedamdesetih i osamdesetih godina, znaju ga po nadimku Čile; kćeri Sari, dobitnici rektorove nagrade na PMF-u i saksofonistici koja sad sprema doktorat u Americi, porastao je pak u očima otkako je otkrila da i on poznaje gitarista Jinxa.

'Morat ću mu platiti ručak kad ga vidim', smije se Boris Debić, Zagrepčanin odrastao u Trnskom s nizom danas poznatih likova, poput Davora Gopca. Tata mu se bavio vanjskom trgovinom, a kad je dobio posao u Čileu, poveo je i obitelj. A kad se vratio u stari kvart, već je odlično govorio engleski i španjolski i za cijeli život zaradio nadimak po kojem ga znaju najstariji prijatelji. Maturirao je u legendarnoj Tesli, upisao fiziku na PMF-u i postao diplomirani klimatolog.

No jedna ga je strast zaokupljala sve vrijeme, još otkako mu je tata sa službenog puta u New York donio prvo računalo, programabilni kalkulator HP 41C.

'Uz njega je išao priručnik koji su pisali Hewlett-Packardovi inženjeri', kaže Debić. 'Takav uvod u programiranje poslije nisam vidio ni u jednoj knjizi. Doslovce sam naučio programirati iz njega.'

Ubrzo je u kuću stigao i legendarni Apple II. Bilo je to zadnje računalo koje mu je kupio tata. Nakon toga svako je od njih odrađenim poslovima isplatilo ono sljedeće.

'Počeo sam programirati još u srednjoj školi. Okupljali smo se u tadašnjem Multimedijalnom centru referalnog centra Sveučilišta u Zagrebu. Bio je to pravi rasadnik IT-jevaca: Lucijan Carić, Zorislav Šojat, suosnivač Sophosa Jan Hruška... Nikola Dujmović iz Spana odrastao je ondje', prisjeća se Debić, a ubrzo se prihvatio i prvih projekata.

'Na neurološkom odjelu Vinogradske bolnice radili smo statističke obrade i crtali grafove za istraživanje korelacije između alkoholizma i visokog tlaka. U dječjoj bolnici u Klaićevoj digitalizirao sam rendgenske snimke dječjih šaka za istraživanje genetskih poremećaja', nabraja prve poslove. 'Oni su to radili planimetrom i to je danima trajalo; donio sam digitalizator iz Multimedijalnog centra, napravio algoritam i u dva sata obradio dvjestotinjak snimaka.'

Studirajući klimatologiju morao se hrvati s gomilama podataka kako bi izradio klimatološke simulacije. Za diplomski je obradio deset godina podataka, prikupljanih na tri postaje, na Sljemenu, u Maksimiru i kod aerodroma, da bi dobio oscilaciju u vjetru koja je odraz monsuna iz Karači depresije. Ta su mu znanja, kaže, olakšala posao kad je stigao u Google.

No prije no što otišao u Ameriku, Debić je završio u ratu. Tražili su prevoditelje za vezu s europskim promatračima pa se prijavio. Nakon osam mjeseci pozvali su ga u UNHCR. S njima je bio tri i pol godine, sve dok nekoliko tjedana nakon Oluje sam sebi nije rekao: 'Sad bi bilo dosta. Ja sam svoje odradio.'

Počeo je pisati računalne programe, a kad mu je Carić natuknuo da se u Brightonu održava konferencija o sigurnosti, napisali su model napada na računalne sustave. Tri godine poslije takav se napad doista dogodio kad je virus Back Orifice udario na Microsoftov server BaxkOffice.

U međuvremenu, Joe Welsh ponudio mu je da dođe raditi u IBM-ov laboratorij u Massachusettsu. Istovremeno mu je stigao poziv male, gotovo no name tvrtke iz Silicijske doline.

'Kaj sad? S jedne strane IBM, a s druge strane mala tvrtka, ali iz Silicijske doline, u kojoj su se nalazili svi tada važni igrači...', dvoumio se Debić. 'Na kraju je presudila moja klimatologija. Bio sam svjestan toga da će zime u Bostonu biti hladne, a da u Kaliforniji ima puno sunca... Zahvalio sam Joeu na ponudi i otišao u Silicijsku dolinu. Stigao sam na sam Božić 1996., s kreditnom karticom Zagrebačke banke koja nije radila i 50 dolara u džepu.'

Debić je došao u tvrtku Epiphany Stevea Blanka. Čovjek je kasnije dobro zaradio na prodaji tvrtke i danas na Stanfordu objašnjava studentima kako napraviti dobar startup.

'Tehnološki sam sve razumio i osjećao sam se kao riba u vodi, no nisam znao ništa o sprezi tehnologije i entrepreneurshipa. Te sam stvari svakodnevno učio sljedećih dvadeset godina, sve do danas', kaže Debić. I poslije, kad je prešao u Google, hvatao se u koštac s velikim tehnološkim izazovima: gdje staviti pola milijuna računala, koliko struje treba dovesti, koliko topline odvesti... U grupu koja postavlja podatkovne centre pozvali su ga baš zbog toga što je bio fizičar koji zna s računalima.

'Intervju je bio vrlo kratak: Urs Hölzle, danas potpredsjednik kompanije, tražio je fizičare koji bi riješili ozbiljan problem', prisjeća se Debić. 'Proučavali su grafove na kojima se vidjelo da sve više ljudi koristi Googleovu tražilicu i Gmail. Projicirali smo te grafove dvije godine unaprijed i otkrili da, ako ubrzo ne podignemo podatkovni centar s 400.000 računala, ljudima nećemo moći slati rezultate istraživanja jer nećemo imati dovoljno kapaciteta.'

Radeći u Googleu, uhvatio se Debić u koštac i s problemima globalnog zagrijavanja. Naime u svijetu postoji osam centara za modeliranje klime; od Readinga do Tokija, od Rusije do Amerike. Ti centri obrađuju podatke prikupljene na svakih 400 kilometara te u dvadeset slojeva.

'To je ogromna količina podataka. Riječ je o stotinu godina satnih podataka na svakoj od tih točaka', tumači Debić. 'Htjeli su usporediti modele, međutim jako je teško raspoređivati te gomile podataka između centara. A kako Google ima tvrdih diskova, mogli smo pobrati podatke iz svih tih centara, staviti ih na jedno mjesto i usporediti ih.'

Preuzeli su i poljoprivredni model sveučilišta u Minnesoti i Johannesburgu koji sadrži podatke o optimalnim uvjetima za uzgoj 135 kultura ključnih za prehranu čovječanstva.

'Te smo podatke spojili s onima o klimatskim promjenama i sve to vizualizirali na Google Earthu, s projekcijama 50 godina u prošlost i 100 godina u budućnost. Pokazalo se da se neke kulture potpuno izmještaju iz jedne države u drugu', objašnjava Debić. 'Sve smo to dali ljudima na sveučilištu te oni sad s tim podacima hodaju po svijetu i pokazuju vladama što ih čeka u budućnosti.'

Debić je već toliko dugo u Googleu da si može dopustiti da često navrati u Hrvatsku; zapravo nikad i nije otišao jer ljetuje na našem moru, ovdje mu je studirala kći, a uvijek se nađe prilika i za neki posao. Često je kao zaposlenik Googlea surađivao s FER-om, koji je u Silicijsku dolinu slao studente da steknu neprocjenjiva iskustva. Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa danas pomaže u izradi novog studijskog programa, business mathematics and computer science; ujedno je mentor u Algebrinu startup inkubatoru...

'Kad si u ovim godinama, onda malo i dijeliš iskustva i znanja', kaže Debić, a u New Yorku ima startup koji izrađuje Production Pro, softver za produkciju filmova koji koriste i Disney i Netflix. Startupovi su njegova najveća ljubav i o njima je najviše naučio za boravka u Silicijskoj dolini.

'Ondje sam naučio ono što sada uči cijeli svijet: cijeli taj ciklus, kako se stvar pokreće, kako se od ideje napravi nešto. Tehnologiju, financije, međuljudske odnose, sve to treba uskladiti da bi ideja dobila priliku.'

U Hrvatskoj ima puno informatičkih tvrtki, no nema puno onih koje razvijaju nove tehnologije. A samo takve tvrtke mogu mijenjati svijet i pogurati ekonomiju, uvjeren je Debić. Pa što nam je činiti, ima li kakav savjet?

'Pitao me prijatelj što da mu dijete studira? Gle, rekao sam mu, ne dijelim takve savjete, ali ti mogu reći jedno: neka studira ono što voli, ali bilo bi dobro da to što voli bude i kreativno. Sve poslove u kojima nema kreacije prije ili kasnije preuzet će strojevi.'