Prošlog tjedna, u sklopu 16. Human Rights Film Festivala, u zagrebačkom kinu Europa prikazan je film 'Čistači'. Ovaj uradak Moritza Riesewiecka i Hansa Blocka podigao je veliku prašinu još početkom godine na filmskom festivalu Sundance.

Razlog je tema, mučna i aktualna, a riječ je o takozvanim čistačima, ljudima koji za male novce čiste internet od raznoraznih gadarija koje bi vam mogle zgaditi život dok bezbrižno lutate prostranstvima interneta.

Posla ima, samo ga treba raditi, rekli bi zlobnici. I doista, svake sekunde svakoga dana Google obradi više od 70.000 upita; na Facebook se postavi 2600 fotografija, na Instagram dodatnih 885, a na YouTubeu se svake sekunde prati više od 76.000 videa. Istovremeno se pošalje osam tisuća tweetova, na Tumbleru ostavi 1500 postova, a na cijelom internetu napravi se više od 65 tisuća gigabajta prometa u sekundi.

Ovo nije stvar za estetsku policiju, ovo je nešto puno gore

Veliki promet znači veliku zaradu, no i veliku opasnost da se u terabajte informacija uvuku i one koje nitko normalan nikad ne bi trebao vidjeti. I ne mislimo pritom na loše odrađene selfije napućenih usana (mada bi ponekad bilo dobro da se i za to organizira kakva estetska policija). Mislimo na onu hardcore pornografiju, seksualnu, političku i moralnu, koja u velikim valovima zapljuskuje internetske servere.

Granice dopuštenog prilično su rastezljive, ali postoje. Prljavštinu treba očistiti, a taj posao netko treba napraviti. Takvi ljudi doista postoje, žive daleko od centrala internetskih kompanija iz Kalifornije i najčešće rade za sitniš. Ne, barem zasad ne govorimo o Hrvatima.

Kampusi tehnoloških divova, rasprostranjeni oko San Francisca, poznati su po svojim raskošnim kafićima, ekološkim svjesnim uredima i vozilima, pa i praonicama rublja za zaposlenike. No pravi prljavi posao za njih se obavlja desetak tisuća kilometara preko Pacifika. O tome priča radnja filma 'Čistači' i o tome je svojedobno reporter magazina Wired napravio doista potresnu reportažu.

'Problem bake' pokrenuo je lavinu čišćenja interneta

Mjesto radnje moglo bi biti bilo gdje; u ovom slučaju riječ je o velikoj prostoriji na drugom katu bivše osnovne škole u Bacooru, gradiću dvadesetak kilometara udaljenom of glavnog filipinskog grada Manile. Krcata je ljudima koji sjede za računalima. Startup kompanija to baš i nije. Umjesto velebnih ideja, na zaslonima slike umjetnih penisa i stvarnih vagina u bezbroj različitih interakcija. Pojave se i nestanu nakon klika mišem. Ljudi koji se za svog radnog dana nagledaju fotografija zbog kojih će ih seks teško više ikad pasti na pamet, ovdje rade kao 'content moderatori': njihov je zadatak uklanjati uvredljivi materijal s američkih društvenih mreža.

U stručnom žargonu udomaćio se izraz 'grandma problem', problem bake: naime, kako sve više starijih pristupa društvenim mrežama da bi se povezao sa svojom djecom i unucima, oni postaju sve izloženiji internetskoj menažeriji raznoraznih pacijenata: kretena, idiota, provokatora, rasista, čudaka, nasilnika i seksualnih manijaka. A normalni obiteljski ljudi ne žele se ulogirati tamo gdje se albumi njihovih čednih obiteljskih slika isprepliću s fotografijama dekapitacija i bestijalnom pornografijom.

Tvrtke poput Facebooka i Twittera uzdaju se u armije radnika koji čiste internet od stvari koje bi nas mogle uznemiriti. Njihov broj nije do kraja poznat no Hemanshu Nigam, bivši šef sigurnosti kompanije MySpace, svojedobno je ustvrdio da je broj moderatora, tih perača imidža društvenih mreža, daleko veći od sto tisuća, odnosno 'barem dvostruko veći od broja zaposlenih o Googleu i pet puta veći od broja zaposlenih na Facebooku'. Nigam je tu procjenu dao prije četiri godine; u međuvremenu sve su te brojke mogle samo rasti.

Jeftini su i razumiju se u posao

Više je razloga zašto se taj prljavi posao obavlja baš na Filipinima. Ova bivša američka kolonija zadržala je tijesne kulturološke veze sa Sjedinjenim Državama pa tamošnji moderatori lakše mogu procijeniti što se ne uklapa u američki srednjostrujaški ukus. Uz to, tamošnji radnici primaju minimalne naknade za svoj rad; za taj novac nijedan Amerikanac ne bi niti upalio računalo, a kamoli radio na njemu. A cijene rada stalno padaju. Čovjek koji je nekada čistio prljave fotografije s Microsoftovih servera dobivao je 500 dolara mjesečno. Potom ga je gazda 'autsorsao' Facebooku za 312 dolara. Mjesečno.

Microsoft, Google i Facebook nerado govore o tome. Upitate li ih kako moderiraju svoje usluge, daju maglovite odgovore o tome kako štite svoje korisnike, ali ne iznose detalje. Neke kompanije ugovorima obvezuju moderatore da ne smiju govoriti o svom poslu, ponekad čak ni s drugim djelatnicima iste firme za pročišćavanje sadržaja. Što se doista događa na terenu, ne znaju ni same kompanije u čije se ime obavljaju najprljaviji cenzorski poslovi; tako i njima bude lakše. Uostalom, tako se stvara privid da tehnologija stvara čuda, a ne da je riječ o zamornom i napornom ljudskom radu koji uključuje cjelodnevno tipkanje kažiprstom po mišu.

Aktivna moderacija, posao koji ne biste poželjeli nikome

Većina kompanija moderira sadržaj koji neki korisnik označi zastavicom kao neprimjeren. Najgori posao koji možete dobiti naziva se aktivnom moderacijom. Riječ je zapravo u izuzetnom napornom radnom procesu koji zahtijeva i brzinu i koncentraciju, u kojem se svaki post provjerava u realnom vremenu. Popis kategorija na koje treba posebno pripaziti izvješen je na ploči: pornografija, nasilje, maloljetnici, seksualne usluge, slike intimnih dijelova tijela, rasizam... Svakoga sata s ekrana nestaju tisuće fotografija penisa, vagina, egzotičnih predmeta uguranih u tjelesne otvore, baš kao i poruke mržnje i zahtjevi za oralnim seksom.

Nitko na ovom poslu ne ostaje predugo. Svatko ima granicu preko koje ne može prijeći. Nekome se u glavi nagomilaju prizori seksualnih organa, neki odustanu zbog snimaka dječje pornografije, mučenja zatočenika, obezglavljivanja... U prosjeku, ljudi počnu pucati nakon šest mjeseci; neki ostanu raditi godinama, ali uz vidljive posljedice po zdravlje. Fizičke i psihičke. Ljudi doslovce obolijevaju od posttraumatskog stresnog poremećaja pa se filipinski psihijatri sve češće suočavaju s ljudima koji traže psihološku pomoć. Zaposlenici se podvrgavaju testiranjima, odlaze sa savjetovanja kako bi se umanjio efekt izloženosti uznemirujućim slikama.

Pere ih paranoja i obolijevaju od PTSP-a

Suočeni s moralnim mrakom koji im se servira preko ekrana, svi pokleknu prije ili kasnije. PTSP ne bira žrtve. Zbog cjelodnevnog gledanja pornografije stradavaju veze. Nekima se nakon svega zauvijek zgadi svaka pomisao na seks, neki se pak ponekad i sami pretvore u nezasitne manijake koji hoće još. Izloženost neprimjerenom sadržaju ljude pretvara u paranoike. Svakoga dana oni se ponovno uvjeravaju koliko nisko može pasti ljudski rod. Neke se žene, nakon što su danima brisale sadržaje zlostavljanja djece, više ne vjeruju ni jednoj bejbisiterici. Počinju izostajati jer nemaju kome ostaviti djecu na čuvanje pa na kraju i same zbog toga ostanu bez posla.

Scene koje ti ljudi vide nisu za prepričavanje na pristojnim portalima. Bolje da nikad niti ne saznate što je sve jadan čovjek u stanju učiniti drugome, i još to objaviti na internetu. Srećom tu su ljudi s Filipina koji brinu za nas. I za to plaćaju veliku cijenu.