'U teoriji , program na 64-jezgrenom stroju bi trebao biti 64 puta brži od onoga na stroju s jednom jezgrom. No, stvari rijetko kad rade na taj način. Većina programa su sekvencijalni, a njihovo rastavljanje na više segmenata koji se pokreću paralelno stvara mnogo problema u radu', piše Larry Hardesty za MIT News.

Uistinu, zadnjih desetak godina proizvođači čipova koji čine srce računala okrenuli su se dodavanju više procesorskih jezgri umjesto forsiranju sve višeg radnog takta. Sve ima svoje granice, jasno, no postoje problemi i u višejezgrenom radu. Nerijetko se u krugovima entuzijasta zna čuti kako neki program jednostavno nije u stanju iskoristiti punu snagu višejezgrenih proceosra. Rješenje možda nije posveta golemih resursa za još učinkovitiji kod, koji će 'znati' iskoristiti hardver...već bi se za to mogao i brinuti hardver.

Swarm, novorazvijeni čip (ili radije - arhitektura), obećava mnogo. Developerima bi život bio lakši, a korisnici računala opremljenih takvim čipom bi pak uživali u višestruko bržem radu u programima. Mnogo problema koji stvaraju neučinkovitost u današnjem paralelnom radu Swarm rješava na hardverskoj razini. MIT-jevci su testirali 64-jezgreno izdanje Swarma te ga usporedili s nekim vrlo optimiziranim i naprednim algoritmima za obradu podataka. Swarm je u tom slučaju ponudio tri do čak 18 puta bržu obradu, a u najimpresivnijoj izvedbi Swarm se pokazao 75 puta (!) boljim od uobičajenih čipova. Pored svega ovoga, uz Swarm valja računati i s nižom potrošnjom.

Stvar je, dakle, vrlo impresivna, no opet je lako doći do pitanja što to znači za opće potrošače. U ovom trenutku - ništa. Valja se nadati tek kako će istraživači koji su osmilili arhitekturu nastaviti dalje s eksperimentima te eventualno unijeti brzinsku revoluciju u svijet računalstva.

MIT News