Što je koronavirus, koliko je opasan, kako se uopće širi i postoji li uopće? Niz takvih pitanja gomila se i širi svijetom. Mnoge više ili manje znanstvene teze ugledale su u posljednjih osam mjeseci svjetlo dana. U jurnjavi za cjepivom ili lijekom pomalo su u zaborav pale neke ideje o samom podrijetlu koronavirusa, najveće globalne pošasti od španjolske gripe koja je desetkovala čovječanstvo prije točno stotinu godina.

Koronavirus nije došao do čovjeka ni sa šišmiša, ni sa zmija, ni s glodavaca. On je u nas ušao ravno iz svemira, baš kao što su to prije učinili neki drugi virusi i bakterije. Tako barem tvrde autori rada objavljenog ljetos u znanstvenom časopisu Science Direct. Na taj nas je rad svojim postom na društvenim mrežama upravo podsjetio profesor Gordan Lauc.

'Kada ozbiljan i prilično ugledan znanstveni časopis iz genetike objavi recenzirani rad u kojem autori opisuju teoriju da je SARS-CoV-2 doletio meteorom iz svemira te to još upotpune slikom pada tog konkretnog meteora, čovjek stvarno više ne zna što bi rekao i mislio', zapisao je Lauc. 'I znanstvenici su samo ljudi i ima ih svakakvih. I pametnih i glupih i poštenih i nepoštenih, no doista ne mogu shvatiti kako je ovako nešto prošlo recenziju...'

SARS, MERS, Zika... svi ti virusi i bolesti koji se iznenada pojavljuju i nestaju podjednako brzo kao što su i došli. Njihovo je podrijetlo tajnovito i kontroverzno, ali se sve može objasniti njihovim svemirskim podrijetlom. I doista, za znanstvenike poput Chandre Wickramasinghea dvojbi nema: bolest poput španjolske gripe došla je iz svemira, baš kao što je to vjerojatno slučaj s najnovijom pandemijom Covida-19.

Autori kontroverznog rada sumnjaju u tezu da je bolest prešla na čovjeka sa životinje i iznose teoriju pa kojoj je riječ o još jednom slučaju u kojem su zemaljske bolesti izazvale kozmičke bakterije, virusi i drugi mikroorganizmi.

U slučaju aktualne pandemije autori podsjećaju na vatreni događaj, zabilježen 11. listopada 2019. nad gradom Sonjyanom u provinciji Jilin u sjeveroistočnoj Kini.

Ako je fragment meteorita s bilijunima virusa, bakterija i drugih primarnih stanica za kozmičku replikaciju koronavirusa ušao u mezosferu i stratosferu velikom brzinom, pišu autori, njegov biološki teret možda se raspršio u stratosferi i troposferi mezosfere. Da skratimo, tako je svemirski virus pao na Zemlju i proširio se planetom.

Glavni autor ovog kontroverznog rada, profesor Nalin Chandra Wickramasinghe poznat je po teoriji panspermije koja tvrdi da život u obliku mikroba ima kozmičko podrijetlo. Ovaj britanski matematičar, astronom i astrobiolog, rođen u Šri Lanki, bavio se u životu i međuzvjezdanim medijem, infracrvenom astronomijom, teorijom rasipanja svjetlosti, primjenom fizike čvrstog stanja na astronomiju, ranim Sunčevim sustavom, kometima, astrokemijom, podrijetlom života i astrobiologijom.

S Fredom Hoyleom još je 1974. predložio hipotezu da je neka prašina u međuzvjezdanom prostoru uglavnom organska, što se kasnije pokazalo točnim. Hoyle i Wickramasinghe ustvrdili su i da su različite zemaljske bolesti izvanzemaljskog podrijetla, uključujući pandemiju gripe iz 1918. te određene epidemije dječje paralize, kao i kravlje ludilo.

Za pandemiju iz 1918. pretpostavili su da je kozmička prašina istodobno donijela virus na Zemlju na više mjesta, što su epidemiolozi gotovo univerzalno odbacili. Znanstvena zajednica odbacila je i sve druge tvrdnje koje povezuju kopnene bolesti i izvanzemaljske patogene.

Autori se u svom radu dotiču moguće povezanosti sunčevih pjega s pandemijama, o čemu je više puta pisao niz autora, a naročito sam Wickramasinghe. Minimumi sunčevih pjega povezani su sa slabljenjem interplanetarnog magnetskog polja u blizini Zemlje, što zauzvrat omogućava lak ulazak galaktičkih kozmičkih zraka (GCR) i električno nabijenih bakterija i virusa na Zemlju, tvrde autori. Mutagena uloga GCR-a može uzrokovati genetske promjene kod već cirkulirajućih virusa, pišu autori, spominjući eksploziju meteorita iznad Kine.

Autori ne isključuju mogućnost da su kruzeri Diamond Princess i Westerdam u Južnokineskom moru kontaminirani fragmentom glavnog oblaka prašine koji je sadržavao COVID-19, a podsjećaju i na slične neobjašnjive događaje na brodovima tijekom pandemije španjolske gripe 1918. i 1919.

Spominju i slučajeve manjih, raspršenih oblaka prašine s Covidom-19 koji su zahvatili udaljene otoke i druge zajednice, baš kao što je to bio slučaj tijekom pandemije španjolske gripe.

Uglavnom, autori smatraju da bi razvoj cjepiva bilo gubljenje novca poreznih obveznika te da će pad epidemije biti potaknut samoograničavajućim procesima široko rasprostranjenog imuniteta stada, kao što se to već događalo s mnogim sličnim epidemijama u prošlosti, SARS-a, MERS-a, Zike...

Oni su, kažu, još početkom veljače pokušali upozoriti svijet na njihovu interpretaciju podrijetla Covida-19. Jezgrovito pismo poslano je The Lancetu, a članak prilagođen široj čitalačkoj publici odaslan je na adresu australskih novina, ali su urednici odbili oba članka.

Znanstvenu utemeljenost ovih teza negira i Lauc te smatra da svoj komentar, objavljen na društvenim mrežama, ne treba proširivati:

'To je glupost na koju ne treba trošiti vrijeme. Sve što sam želio reći na tu temu rekao sam i sažeto je u rečenici: I znanstvenici su samo ljudi i ima ih svakakvih. I pametnih i glupih i poštenih i nepoštenih', kaže Lauc. 'To je bila više objava za moje kolege znanstvenike koji misle da je peer review svetinja, nego za javnost. Mislim da su ljudi ionako previše zbunjeni i ne treba dodavati još zbrke.'