U našoj se galaksiji prema trenutnim saznanjima nalazi preko sto milijuna crnih rupa, nezamislivo gustih kozmičkih objekata koji bi, da im se Zemlja dovoljno približi, samljeli je, spalili i pretvorili u dugu crtu tvari debele nekoliko centimetara. Riječ je o predmetima koji, unatoč silovitoj gravitaciji dovoljno jakoj da proguta svjetlo, ne predstavljaju egzistencijalnu prijetnju našem rodnom planetu.

Ako ste čitali o crnim rupama, vjerojatno ste naišli priče o onima koje su 'okrenute prema Zemlji'. Riječ je o singularitetima pod imenom blazari koji iz sjevernog i južnog pola izbacuju moćne snopove tvari. Ti snopovi mogu biti usmjereni prema našem rodnom planetu, no po znanstvenicima, oni ne predstavljaju prijetnju.

Douglas Gobeille, astrofizičar sa Sveučilišta Rhode Island, u nedavnom je razgovoru za Mashable rekao da smo sigurni. 'Štoviše, nevjerojatno sigurni', kaže.

Usisavači tvari

Razlog za to što nema potrebe za brigom leži u prirodi crnih rupa. Njih uglavnom možemo vidjeti zbog akreacijskog diska, užarene ovojnice plinova i tvari koja okružuje njihov rub. Dio te tvari biva izbačen iz centralnog dijela akreacijskih diskova u obliku mlazova svjetla i materije. Najveće crne rupe koje izbacuju najviše svjetlosti u svemir nalaze se u središtima galaksija. Dok je jedna od takvih crnih rupa okrenuta tako da izbacuje mlaz svjetla prema Zemlji, njezino je ime blazar.

Naravno, velik broj crnih rupa u središtu galaksija nije okrenut prema nama, pa ih onda možemo prepoznati po dva mlaza koja izbacuju u svemir.

To je pomalo kao da gledate pauna iz različitih kutova, objasnila je Jean Creighton, astronomkinja i direktorica Planetarija Manfred Olson na Sveučilištu Wisconsin–Milwaukee. Kad bismo pauna mogli vidjeti samo sa strane, a ne sprijeda, uočili bismo drugačije detalje. Vidjeti blazar je ista stvar - promatranje crne rupe iz različitog kuta.

Zašto blazari crne rupe nisu prijetnja?

Svemir je ispunjen svjetlom. Razlog za to što ga ne možemo vidjeti leži u rasponu koji naše oči mogu prepoznati. Velik broj energetskih događaja u dubokom svemiru, kao što su eksplozije zvijezda, emitiraju svjetlost u radiovalovima koje na Zemlji otkrivamo uz pomoć velikih radioteleskopa.

Astronomi također mogu prepoznati aktivnost udaljenih crnih rupa uz pomoć promatranja radiovalova, no ta drevna svjetlost i energija su bezopasni. 'Ovo su vrlo slabi signali. Količina energije prikupljene u cijeloj povijesti radioastronomije manja je od energije potrebne za otapanje jedne snježne pahulje', rekla je Yvette Cendes, astronomkinja i postdoktorandica u Harvard-Smithsonian centru za astrofiziku.

'Oni su niže energije', naglasio je Gobeille.

Crne rupe poput one u središtu galaksije PBC J2333.9-2343 'gledaju' direktno u nas i emitiraju svjetlost u svemir, no ta energija nije prijetnja.