Zbog ove silne medijske buke pokušali smo iz stručnih izvora saznati što su aflatoksini, kako nastaju, koje su razine štetne i za koga?

Aflatoksini su mikotoksini koje stvaraju gljivice iz rodova Aspergillus i Penicilium među kojima su najpoznatije Aspergillus flavus i Aspergillus parasiticus. Spadaju u najsnažnije poznate kancerogene tvari prirodnog porijekla. Gljivica Aspergillus je vrlo uobičajena i raširena u prirodi. Kontaminacija u hrani, primjerice žitaricama ili kikirikijima, može uslijediti prije žetve ili tijekom skladištenja. Da bi plijesan stvarala mikotoksine mora biti zadovoljeno nekoliko mikroklimatskih parametara od kojih su najvažniji vlaga i temperatura. Plijesni Aspergillusa spadaju u ubkvitarne plijesni, što znači da su prirodno raširene i prisutne u okolišu. Usjevi su osobito podložni rastu plijesni ako su tijekom rasta i zriobe bili izloženi značajnim atmosferskim oscilacijama ili ako su skladišteni na neadekvatan način uz visoke razine vlage i više temperature. Stoga su visoke količine aflatoksina karakteristične za tropska i suptropska podneblja. Za njihov razvoj optimalna je temperatura 32°C te vlažnost od 15% na više.

Naše podneblje nije idealno za njihov razvoj, no s klimatskim promjenama te zbog mikroklime - primjerice u silosima ili još češće u procesu siliranja kada tijekom procesa nastaju više temperature od okoliša, aflatoksin i neki drugi mikotoksini mogu se pojaviti i u hladnijim podnebljima.

Naš stručnjak za mikotoksine dr. sc. Radovan Fuchs iz Instituta za medicinska istraživanja kaže da je aflatoksin 1950-ih godina u Engleskoj prvi put povezan s masovnim pomorom peradi na nekim farmama. 'Hranili su kokoši, patke i purane s uvezenom hranom, među ostalim, s arašidovim oraščićima i kukuruzom iz tropskih krajeva', objasnio je Fuchs i dodao da je aflatoksin kao supstanca konačno izoliran 1961. godine.

Prisutnost aflatoksina najčešće je zabilježena u indijskom oraščiću, kikirikiju, žitaricama posebice kukuruzu, soji, sjemenkama pamuka itd. Budući da je otporan na visoke temperature nalazi se i u proizvodima dobivenim od kontaminiranih sirovina kao što su biljna ulja, maslac od kikirikija te kozmetički preparati, ali i u mlijeku i mliječnim proizvodima ukoliko su muzne životinje bile hranjene kontaminiranim krmivom.

Kako djeluju na organizam?

Alfatoksini djeluju izrazito štetno na jetru pri čemu je njihov mutageni i kancerogeni učinak najznačajniji. U jezgri stanice vežu se za DNK i RNK uzrokujući poremećaje u sintezi staničnih proteina. Ima nekoliko vrsta aflatoksina. Njihova toksičnost nije jednaka, a najpoznatiji su AB1, AB2, AG1 i AG2. Najtoksičniji za ljude i većinu životinja je AB1, a najmanje toksičan AG2. Aflatoksin M1, koji je pronađen u našem mlijeku, nastaje u organizmu sisavaca od AB ukoliko su mliječne životinje hranjene krmivom u kojem je bio prisutan AB. Aflatoksin M1 nađen je i u majčinom mlijeku žena.

Fuchs ističe da u cijeloj priči određenu ulogu može imati i tehnologija.

'Ovi tipovi plijesni mogu se pojaviti i proizvoditi toksin, među ostalim, i zbog loše tehnologije skladištenja u silosima ili tijekom postupka siliranja stočne hrane', rekao je dr. Fuchs i istaknuo da bi trebalo pratiti i analizrati porijeklo mlijeka kako bi se točno utvrdilo odakle je stigla sirovina u kojoj je otrov prisutan. 'Bilo bi dobro da se to rasplete pametno i s nekim ciljanim i jasnim odgovorima zbog zaštite potrošača ali i proizvođača mlijeka i mliječnih proizvoda. U mljekare ne stiže uvijek mlijeko samo sa jedne farme, a mliječna industrija također uvozi značajne količine mlijeka i mlijeka u prahu. Puno je tu čimbenika koje u ovom konkretnom slučaju ne znamo, ali se do pravih informacija može doći', rekao je bivši ministar znanosti i obrazovanja.

Koliko trebamo biti zabrinuti?

Visoke doze aflatoksina mogu izazvati akutna trovanja, hepatičku nekrozu, cirozu, rak, zatajenje jetre te čak mentalne promjene i komu. Izlaganje niskim razinama kroz duža razdoblja ne izaziva tako dramatične simptome, osobito kod odraslih, međutim, djeca su osjetljivija.

Dr. Fuchs kaže da su akutna trovanja mikotoksinima u europskim i američkim zemljama gotovo nepoznata.

'Kod nas su u mlijeku dozvoljene koncentracije od 0,05 mikrograma po litri. Po napisima u medijima otkrivena je koncentracija od 0,06 mikrograma. Dozvoljena količina uključuje određene sigurnosne granice. Kako se dolazi do tih granica? Na temelju provedenih toksikoloških testiranja i znanstvenih istraživanja utvrdi se doza koja u eksperimentalnim uvjetima nije izazivala neželjene pojave. Ta vrijednost je polazište za izračunavanje sigurne granice uz niz drugih elemenata kojima se dodaje i tzv. faktor sigurnosti. Europa ima niže dozvoljene razine nego SAD jer je primijenila viši faktor sigurnosti. U SAD-u je dozvoljena granica čak 10 puta viša. Dakle, nema razloga za paniku jer bi, da živite u Americi, možda pili mlijeko s 0,5 mikrograma i više. Te više razine također imaju svoja opravdanja. Međutim, kada jednom prihvatite pravila morate ih se striktno pridržavati sve dok se na osnovu eventualnih novih saznanja ona ne promijene', zaključio je dr. Fuchs.