Ako znamo jednu stvar o našem svemiru, onda je to da svemu, pa i najvećim zvijezdama, u jednom trenu dođe kraj. Štoviše, najblistavije zvijezde upravo su one koje žive najkraće, proždirući sav svoj vodik u svega nekoliko milijuna godina, nakon čega eksplodiraju u blistave supernove. Ostaci njihovih jezgri urušavaju se u neutronske zvijezde ili crne rupe te prekrivaju naš svemir kao tamni objekti, pretvarajući crnilo svemira u veliko kozmičko groblje, piše Universe Today.

Problem je to što je neutronske zvijezde i crne rupe jako teško otkriti. Neutronske zvijezde imaju promjer od oko petnaest kilometara te, osim ako su im magnetski polovi poravnani tako da ih možemo prepoznati kao pulsare, ostaju nevidljivi. Zvjezdane su crne rupe, u drugu ruku, još manje te ne odašilju svjetlo - štoviše, one ga usisavaju. Neke izgledaju kao minijaturni kvazari te proždiru masu susjednih zvijezda, no većinu možemo vidjeti samo ako se nekim slučajem nađu između nas i neke udaljenije zvijezde, pa ih uspijemo otkriti zahvaljujući fenomenu gravitacijskih mikroleća.

Do danas nismo uspjeli promotriti dovoljno tih svemirskih ostataka da bismo stvorili neku mapu njihovih lokacija, no nedavna studija objavljena u Monthly Notices of the Royal Astronomical Society napravila je model da bismo ih mogli pronaći. Do otkrića su znanstvenici došli promatranjem rasporeda zvijezda u našoj galaksiji te simulirali kako bi na ostatke zvijezda mogle utjecati zvjezdane interakcije. S obzirom na to da su te 'mrtve zvijezde' u pravilu starije od onih živih, one imaju više vremena za dolazak u nove orbitalne putove.

Distribucija ostataka zvijezda u Mliječnom putu tri puta je gušća nego izvan naše galaksije, no trećina tih starih mrtvih zvijezda biva izbačena iz galaksije - u njihovom modelu trećina zvijezda koje su proživjele bliski stelarni susret dobiva tako jako ubrzanje da su se otrgnule iz gravitacijskog zagrljaja Mliječnog puta, drugim riječima, duhovi su napustili groblje.

Ovo znači da Mliječni put s vremenom 'isparava' i gubi masu, što je razumljivo. Također znamo da male nakupine zvijezda, poput onih globularnih, mogu ispariti, no Mliječni je put puno veći, što znači da bi dugoročno 'isparavanje' trebalo biti svedeno na minimum.

Drugi aspekt ovog zanimljivog modela je da su ti ostaci zvijezda ravnomjerno raspoređeni unutar galaksije - većina zvijezda trebala bi imati 'mrtvog' susjeda u dosegu od 65 svjetlosnih godina, što znači da Sunčev sustav ima zvjezdanog 'duha' u dvorištu - a da toga uopće nije svjestan.