Ostaci prethodnih svemirskih ekspedicija zarobljeni su u orbiti oko Zemlje i prijete sigurnosti. Njihov broj i masa, kao i površina koju to svemirsko smeće zauzima stalno raste, povećavajući rizik za funkcioniranje satelita.

Od početka svemirskog doba 1957. u svemir su lansirane tone raketa, svemirskih letjelica i instrumenata. U početku nije bilo plana što bi s njima učinili na kraju njihova života. Od tada se njihov broj nastavlja povećavati, a eksplozije i sudari u svemiru stvorili su stotine tisuća krhotina opasnih otpadaka.

'Najveći doprinos trenutnom problemu svemirskog otpada su eksplozije u orbiti uzrokovane zaostalom energijom - gorivom i baterijama - na svemirskim letjelicama i raketama. Unatoč mjerama koje se godinama sprečavaju, ne vidimo pad broja takvih događaja. Trendovi prema uklanjanju ostataka misija poboljšavaju se, ali veoma polako', objašnjava Holger Krag, voditelj Programa svemirske sigurnosti iz ESA-inog ureda za svemirske krhotine koji svake godine objavljuje novi izvještaj o količini nečistoća u svemiru.

'S obzirom na stalni porast svemirskog prometa, moramo razviti i osigurati tehnologije kako bi mjere za sprečavanje otpada bile sigurne, a ESA upravo to čini kroz svoj program svemirske sigurnosti', kaže Krag.

Zabrinjavajući trendovi: Pravimo sve više krhotina

Broj svemirskih otpadaka, njihova masa i ukupna površina koju zauzimaju neprestano se povećavaju od početka svemirskog doba. To je dodatno potaknuto velikim brojem raspada svemirskih letjelica i raketa u orbiti. Ukupna površina koju zauzima svemirski otpad važan je jer je izravno povezana s brojem sudara koje očekujemo u budućnosti. Kako stvari stoje, predviđa se da će sudari između krhotina i radnih satelita preteći eksplozije kao dominantan izvor krhotina.

Tijekom posljednja dva desetljeća u svemiru se svake godine u prosjeku dogodilo 12 slučajnih 'fragmentacija', a taj se trend nažalost povećava. Pritom se misli na stvaranje novog otpada zbog sudara, eksplozija, električnih problema, pa čak i odvajanja predmeta zbog teških uvjeta u svemiru.

Iako se svi sateliti trenutno ne pridržavaju međunarodnih smjernica, sve više svemirskih aktera pokušava se pridržavati pravila. U posljednjem desetljeću između 15 i 30 posto objekata ili ‘korisnih tereta’ lansiranih u Zemljinu orbitu, ne uključujući letjelice povezane s ljudskim svemirskim letovima, pokušalo je udovoljiti mjerama za ublažavanje krhotina. Između pet i 20 posto to je učinilo uspješno.

Sve se više raketa održivo zbrinjava. Mjerama je pokušalo udovoljiti između 40 i 80 posto raketa u orbiti, a to je uspješno učinilo njih između 30 i 70 posto, ovisno o godini. Kad je riječ o njihovoj masi, od svih raketa lansiranih u posljednjem desetljeću mjera se pridržavalo njih između 60 i 80 posto. Neke se rakete nalaze u niskoj orbiti oko Zemlje, a velik broj njih izgara u atmosferi ili ateriraju u nenaseljena područja. Takvih je slučajeva posljednjih godina sve više.

Neke vrlo dobre vijesti

Raketna tijela su među najvećim objektima koje šaljemo u svemir i od njih prijeti najveći rizik katastrofalnim sudarima. Treba raditi na tome da se u orbiti zadržavaju najviše 24 sata od lansiranja.

Značajno se mijenja količina prometa, pokrenutog u zaštićeno područje niske orbite oko Zemlje do 2000 km nadmorske visine. Oko 88 posto malih korisnih tereta lansiranih u ovu regiju prirodno će se pridržavati mjera i raspast će se u Zemljinoj atmosferi.

'Ubrzani porast satelita lansiranih u nisku orbitu oko Zemlje vidljiv je u našem najnovijem izvješću', objašnjava Tim Florer, voditelj ESA-inog ureda za svemirski otpad.

'Primijetili smo temeljne promjene u načinu na koji koristimo prostor. Da bismo i dalje imali koristi od znanosti, tehnologije i podataka koje donosi djelovanje u svemiru, od vitalne je važnosti da bolje uskladimo s postojećim smjernicama za ublažavanje svemirskog otpada u dizajnu i operacijama svemirskih letjelica. To je neophodno za održivu upotrebu prostora.'

Krhotine u geostacionarnoj orbiti

Sateliti lansirani u geostacionarno zaštićeno područje nadmorske visine između 35.586 i 35.986 km imaju vrlo visoke stope pridržavanja mjera za ublažavanje otpadaka. Tim je mjerama pokušalo udovoljiti između 85 i 100 posto satelita koji su završili svoj život u posljednjem desetljeću, uspješno je bilo njih između 60 i 90 posto.

U geostacionarnoj orbiti postoji jasan komercijalni interes operatora da svoje puteve čuvaju od neaktualnih satelita i krhotina; ako to ne učine, njihove svemirske letjelice izlažu se ozbiljnom riziku.

O svemirskom okruženju moramo razmišljati kao o zajedničkom i ograničenom prirodnom resursu, stoji u izvještaju. Daljnje stvaranje svemirskog otpada dovest će do Kesslerovog sindroma, kada je gustoća objekata u niskoj Zemljinoj orbiti dovoljno velika da sudari između predmeta i krhotina stvaraju kaskadni efekt; pri svakom padu nastaju krhotine koje onda povećavaju vjerojatnost daljnjih sudara.

Određene orbite oko Zemlje postat će potpuno negostoljubive.