Prema istraživanju predstavljenom u internetskom časopisu SoftMatter, glineni mjehurići idealni su spremnici koji omogućuju kompartmentalizaciju složenih organskih molekula. Autori ističu da otkriće pokazuje da su se primitivne stanice mogle formirati u anorganskim mikroodjeljcima od gline.

'Mnoge studije provedene u posljednjih nekoliko desetljeća istraživale su ulogu mjehurića zraka u okupljanju molekula i nanočestica koje omogućuje da se počnu odvijati zanimljivi kemijski procesi', rekao je voditelj studije Anand Bala Subramaniam iz Harvard's School of Engineering and Applied Sciences (SEAS).

'Pronašli smo potpuni fizikalni mehanizam koji predstavlja prijelaz iz dvofaznog sustava mjehurića od gline i zraka - što prethodi kemijskim procesima na bazi vode - u jednofazni sustav glinenih vesikula stvorivši polupropusne mjehuriće od materijala koji su dostupni u okolišu, rekao je Subramaniam.

Mjehurići oklopljeni glinom prirodno se stvaraju kada se pločaste čestice minerala gline montmorilonita skupljaju na vanjskoj površini mjehurića zraka pod vodom. Kada dođu u kontakt s jednostavnim organskim tekućinama poput etanola ili metanola, koji imaju manju površinsku napetost od vode, pločice se natapaju njima. Čim unutrašnja površina glinene ljušture postane vlažna, zračni mjehurić u njoj nestaje. Konačan rezultat je snažna glinena vesikula koja stvara fizičku granicu između vode u njoj i one izvan nje. Ove prozirne vesikule nalik na stanice dovoljno su čvrste da očuvaju svoj sadržaj u dinamičnom vodenom okruženju kao što je ocean.

Zahvaljujući mikroskopskim porama, stjenke vesikula djeluju kao polupropusne membrane koje kemijskim blokovima omogućuju da ulaze u stanicu, a istovremeno sprečavaju izlazak većih struktura.

Znanstvenici već stoljećima istražuju montmorilonit, odnosno glinu. Poznato je da mineral djeluje kao kemijski katalizator koji potiče lipide da stvaraju membrane, a nukleotide da se udružuju u nizove ribonukleinskih kiselina - RNA. Budući da su liposomi i RNA esencijalni preteče primordijalnog života, Subramaniam i njegovi suradnici ističu da su pore u glinenim vesikulama mogle obavljati dvostruku ulogu – selektivnih otvora za ulazak materijala te katalizatora.

'Naravno, ne možemo znati jesu li glinene vesikule odigrale ključnu ulogu u rađanju života, međutim, činjenica da su tako otporne te da imaju poznata svojstva katalizatora govori nam da je moguće da su imale neku funkciju', objasnio je Subramaniam.