Dobra je da ćemo u narednih 50 godina 100 posto sigurno moći gledati eksploziju. Loša je da je vjerojatnost da ćemo je vidjeti golim okom znatno manja – u prosjeku 20-ak posto, ovisno o tome gdje živimo.

No ipak ova je vijest odlična novost za sve astronome koji su, za razliku od nas običnih smrtnika, naoružani moćnim infracrvenim kamerama. Za njih to znači da postoji velika šansa da će u životu moći učiniti nešto što još nikada nije učinjeno – dovoljno brzo otkriti supernovu da utvrde što se događa na samom početku uništenja zvijezde. Masivne zvijezde pretvaraju se u supernove kada potroše svu nuklearnu energiju pa se njihova jezgra uruši i potom eksplodira izbacujući u svemir većinu svoje mase.

'Mi vidimo sve te zvijezde kako se pretvaraju u supernove u drugim galaksijama, a ne znamo kako se to događa. Mislimo da znamo i govorimo da znamo, međutim, to nije 100 postotna istina', rekao je profesor astronomije Christopher Kochanek. 'Danas je tehnologija toliko napredovala da možemo saznati mnogo više o supernovama ako uhvatimo sljedeću u našoj galaksiji i istražimo je svim raspoloživim sredstvima', dodao je.

Znanstvenici danas mogu istraživati eksplozije supernova sofisticiranim detektorima neutrina i gravitacijskih valova, međutim, čak ni i oni nisu dovoljno osjetljivi da bi analizirali podatke koji svakih nekoliko dana stižu iz drugih galaksija. U našoj galaksiji supernove se u prosjeku događaju jednom u pola stoljeća. No i tada ih obično prekrivaju gusti oblaci plinova i prašine.

'Unatoč lakoći kojom astronomi otkrivaju supernove izvan naše galaksije, ranije nije bilo očito da ćemo moći obaviti potpuna promatranja supernove u našoj galaksiji. Prašina smanjuje snagu vidljivog dijela spektra zvijezda u središtu naše galaksije za faktor od gotovo trilijun dok stigne do nas. Na sreću ona oslabljuje infracrveno svjetlo samo za faktor 20', objasnio je Scott Adams s Ohio State Universityja.

Plan za istraživanje naredne eksplozije supernove u Mliječnoj stazi temelji se na činjenici da zvijezda na umoru zrači neutrine neposredno nakon početka eksplozije dok infracrveno i vidljivo svjetlo slijede tek minutama, satima ili čak danima kasnije.

Dakle, u idealnom scenariju detektori neutrina poput japanskog Super-Kamiokande (Super-K) trebali bi na vrijeme upozoriti na početak eksplozije. Nakon toga bi infracrveni detektori trebali u trenutku otkriti položaj zvijezde kako bi je astronomi snimili prije nego što se dogodi bljesak. Isto bi učinili i detektori gravitacijskih valova.

Vjerojatnost iz Zagreba?

Posljednja supernova koja se golim očima vidjela sa Zemlje dogodila se 1604. kada je Johannes Kepler iz sjeverne Italije zabilježio eksploziju zvijezde udaljene 20-ak tisuća svjetlosnih godina u zviježđu Zmijonosca.

Vjerojatnost da će se tako nešto vidjeti s neke točke na Zemlji u narednih 50 godina iznosi u prosjeku između 20 i 50 posto s time da je ona veća za stanovnike južne polutke jer oni tijekom noći vide veći dio Mliječne staze nego mi. Ova vjerojatnost pada sve više što se krećemo dalje prema sjeveru. Primjerice na geografskoj širini na kojoj se nalazi Zagreb ona bi bila manja od 10 posto. Vjerojatnost da će eksplozija biti slično veličanstvena kao supernova iz 1604. koja je sjajem nadjačala sve ostale zvijezde još je manja – oko 5 posto.

No stručnjaci ističu da su supernove u našoj galaksiji rijetka pojava koja se događa jednom u životu pa je nikako ne bismo smjeli propustiti. Istraživanje je predstavljeno u časopisu The Astrophysical Journal