Prolazite li nedjeljom poslijepodne pored zagrebačkog Arena Centra, moguće je da ste zamijetili grupu djece koja se uz ciku i vrisku okupljaju oko ljudi u bijelim kutama.

Priđete li bliže, vidjet ćete da djeca sa zanimanjem prate sve što se događa ispred njih i pozorno slušaju upute 'ljudi u bijelom'. U nedjelju kad smo ih posjetili, kute su obukle Karla Švornić i Dunja Barišić, suradnice udruge 'Želim biti znanstvenik' i voditeljice programa nazvanog Fora radionice, koji djeci pruža priliku da se na njima prihvatljiv način upoznaju sa znanošću.

I dok su Karla i Dunja djeci objašnjavale razliku između slane i slatke vode i učile ih kako napraviti vlastitog malog ronioca, mi smo popričali s Tonijem Babićem, jednim od pokretača udruge 'Želim biti znanstvenik'.

Počeli kao startup

Fora radionice počele su kao startup i s njima smo osvojili drugo mjesto na natječaju Blank start up. To nam je donijelo mentorstvo ekipe iz CRANE-a, koji su nam svojim savjetima puno pomogli kako bi projekt krenuo u svijet', priča Babić te dodaje da osim Fora radionice, udruga organizira i ljetni znanstveni kamp te znanstvene fora rođendaonice.

Svi njihovi programi namijenjeni su djeci nižih razreda osnovne škole, ali dobrodošla su i mlađa braća i sestre. Najmlađi sudionik jednog znanstvenog rođendana imao je samo tri godine i dobro se zabavio.

'Ove znanstvene radionice samo su jedan od projekata kojima želimo popularizirati znanost. Želimo pokazati da je znanost zabavna', pojašnjava Babić te dodaje da je djeci nužno iskustveno učenje, odnosno da se igraju s nečim što je njima zanimljivo i istovremeno kroz igru uče.

Da je zaista tako, pokazalo je desetak djece koja su tijekom našeg razgovora pažljivo izrezivala i izrađivala svoje male ronioce te učila zašto su neki ronioci potonuli na dno boce s vodom, a drugi su ostali na površini.

Babić kaže da je u drugim državama praksa pristupati znanosti na drugačiji način, kroz STEAM - science, technology, engineering, art and math (znanost, tehnologiju, inženjerstvo, umjetnost/dizajn i matematiku). Takav interdisciplinarni pristup pokazao se najboljim i pristupačnijim za djecu.

Škole nemaju dovoljno sredstava

Iako su održali nekoliko prezentacija po osnovnim školama i vrtićima, teško da će takav način učenja uskoro ući u školske učionice.

'Reakcije su bile izvrsne, ali škole jednostavno nemaju dovoljno sredstava za takav način učenja. Mi imamo manje grupe djece, a puno više animatora koji im se posvećuju. S druge strane, mi im nismo nikakva konkurencija, već pokušavamo zainteresirati djecu za učenje i znanost.

Želimo im pokazati da znanost nije dosadna, već da se znanstvenici zapravo igraju', kaže Babić dok sa smiješkom promatra prepirku dvaju dječaka oko toga tko će prvi ubaciti ronioca u bocu.

Takav, neposredniji pristup učenju i znanosti, prihvatljiv je i djeci i roditeljima, što pokazuje činjenica da su njihovi ljetni znanstveni kampovi gotovo u potpunosti ispunjeni.

'Roditelji u njima vide priliku da djeci omoguće iskustvo koje neće tako skoro zaboraviti', dodaje Babić.

Udruga 'Želim biti znanstvenik' pokrenuta je, pojašnjava Babić, jer su on i njegova supruga Željka roditelji darovitog djeteta koje treba napredne sadržaje u svom životu. Ujedno, željeli su stvoriti cijelo društvo koje bi omogućilo darovitoj djeci da dođu u dodir s različitim vrstama znanosti na njima prihvatljiv način.

Koliko su tome ozbiljno pristupili najbolje govori činjenica da radionice vode stručni ljudi - od studenata fizike i tehnike, preko magistara biologije i šumarstva pa do liječnika ili ekologa s velikim iskustvom.

U planu i franšiza

'Najmanji je problem kako djeci predstaviti različite stvari. Djeca su prirodno znatiželjna i ne treba im mnogo da im privuče pažnju. Veći je izazov predavačima kako osmisliti iz tjedna u tjedan nove zanimljive radionice. Da se ne dogodi da dijete dođe i kaže 'Ah, to sam već vidio'', priča Babić i otkriva kako ideje traže u stručnoj literaturi, ali i na internetu.

Priča da djeca zapravo nisu zahtjevna što se tematike radionica tiče. Gradskoj djeci koji put je dovoljno donijeti tek busen trave kako bi ih se naučilo o zemlji, bubama, korijenu ili biljkama.

No udruga ne želi stati samo na besplatnim radionicama, znanstvenim kampovima i znanstvenim rođendanima. U planu im je i širenje aktivnosti na znanstveni boravak, gdje bi djeca nakon škole mogla doći i nekoliko se sati igrati s visokom tehnologijom, ali razvijaju i druge proizvode koji bi popularizirali znanost.

'U planu nam je razviti franšizu - znači da bismo prodavali već gotove planove i programe za radionice. Tako bismo mogli imati Fora radionice i u drugim gradovima, ne samo u Zagrebu', ističe Babić.

S obzirom na to da su u vrlo kratko vrijeme uspjeli na radionicama i kampovima okupiti nekoliko stotina djece iz Zagreba i okolice, interesa očito ima. To potvrđuju i nasmiješena lica roditelja koji su na kraju radionice došli po svoju djecu. Klinci nisu mogli prestati pričati o tome što su sve radili i što su naučili, a najsmješniji je jedan dječak koji se nekoliko puta vraćao pitati treba li za puno pjene pomiješati sodu bikarbonu i ulje ili ocat.

Fora radionice održavaju se tijekom cijelog ljeta, svake nedjelje od 18 do 19 sati na platou kod Arena Centra u Zagrebu, a na njihovim stranicama na Facebooku možete saznati čime će se baviti sljedeća radionica.