Nedavno objavljena studija neprofitne organizacije posvećene 'očuvanju, odavanju časti i podučavanju novih generacija o povijesti videoigara', Video Game History Foundationa (Zaklada za povijest videoigara), tvrdi da su mnoge stare videoigre potpuno izvan dosega fanova koji ne žele pribjeći piratstvu.

'87posto starih videoigara izdanih u SAD-u kritično su ugreožene' piše u objavi. 'Svega 13 posto povijesti videoigara prisutno je na modernom tržištu, do te mjere da niti jedno razdoblje povijesti videoigara nije zastupljeno više od 20 posto'.

Metodologija studije, koju možete pročitati ovdje, temelji se na nasumičnom uzorku od 1.500 videoigara izdanih prije 2010., godine, godine koju se smatra početkom ere digitalne distribucije. Zaklada je također sakupila dodatne podatke vezane uz određene konzole ili 'ekosustave' te ih podijelila na 'napuštene', 'zapostavljene' ili 'aktivne' - uz primjere poput Commodorea 64 (napušten), Game Boyja (zapostavljen) i PlayStationa 2 (aktivan). Sveukupan broj igara uključenih u studiju tako je dosegao 4.000.

Također su u obzir uzeli i 'pristupačnost' igre, mjeru po kojoj je određeni dio nekog naslova bio očuvan. Primjerice, Zaklada je 'obnovljenu' verziju Jinxtera iz 1987. smatrala 'dostupnim', dok je Yakuza Kiwami, nova verzija Seginog klasika iz 2005. smatrana 'prerazličitom da se kvalificira kao original'.

Studija spominje 'biblioteke i arhive koje mogu digitalno očuvati, ali ne i digitalno distribuirati videoigre te pružiti pristup na samoj lokaciji'. I dalje tehnički možete igrati igre koje spadaju pod kategoriju 'ugroženih', samo što je takvo nešto moguće jedino ako živite blizu mjestu gdje su pohranjene.

Zaklada očuvanje igara uspoređuje sa filmom Titanik. 'Zamislite da je jedini način gledanja Titanika ako koristite VHS kasetu i čuvate staru opremu kojom se medij može reproducirati. Također se postavlja pitanje što učiniti ako ni biblioteka niti arhiva više ne mogu pokrenuti naslov. Možda ga mogu digitalizirati, no i dalje ćete morati ići do njih da biste ga zaigrali.'

Sve ovo dovodi do složenih rasprava o autorskim pravima i očuvanju igara u mediju gdje platforme nestaju zajedno s naslovima koji su za njih napravljeni. U nedavnom članku objavljenom na Ars Technici, američki Ured za autorska prava izričito zabranjuje pristup videoigrama s udaljene lokacije, što znači da povjesničari i istražitelji moraju doputovati do arhive ne bi li zaigrali naslove koje je inače nemoguće kupiti.

Prema zakladi, 'glavna lobistička skupina gejming industrije uspješno je uvjerila Ured za autorska prava kako industrija već radi dovoljno da očuva svoju povijest te da dodatne mjere zaštite i za to specijalizirane institucije zapravo nanose štetu'.

Zaklada nakon toga citira nekoliko primjera agresivnog lobiranja industrije protiv očuvanja naslova: 2015. je ESA (Entertainment Software Association) inzistirala da 'ne postoji nešto što bismo mogli nazvati zastarjelom igrom'. Ista je organizacija 2021. navela da je očuvanje videoigara 'regulirano na prikladan način' što je jednostavno neistinito.

Debata o očuvanju igara vrlo je bliska mnogim igračima koji su donedavno igrali igre koje više zbog gašenja usluge ili nevažeće dozvole za intelektualno vlasništvo nisu dostupne, piše PC Gamer. Nastojanja Zaklade da se prikaže u kakvom je zapravo stanju cijela industrija važan je korak prema osiguravanju kulturne baštine svijeta videoigara.