Hrvatska u tom pogledu nije izuzetak. Istraživanje Global Education Digesta 2010 zabilježilo je sličan trend u brojnim zemljama u razvoju te osobito u najbogatijim razvijenim zemljama. Prema njemu je broj žena koje se visoko obrazuju od 1970. godine rastao dvostruko brže nego muškaraca.

Žene su sustigle pa čak i pretekle muškarce u Sjevernoj Americi i Zapadnoj Europi već početkom 1980-ih. Slično se dogodilo 1990-ih u Južnoj Americi i Središnjoj Aziji, a posljednjih godina to se zbiva čak i u arapskim zemljama, Istočnoj Aziji i na Pacifiku. Žene još uvijek zaostaju za muškarcima u Južnoj i Istočnoj Aziji te u subsaharskoj Africi.

Što se događa? Jasno je da je izjednačavanje prava spolova jedan od pokretača ovog trenda, međutim, malo je manje očigledan odgovor na pitanje zašto žene pretječu muškarce te zašto muškarci u Hrvatskoj stagniraju?

Zamolili smo sociologa dr. sc. Dragana Bagića s Filozofskog fakulteta u Zagrebu da nam u razgovoru za tportal pokuša objasniti koji su moguću uzroci ovog obrata.

Nagli porast udjela žena u visokoobrazovanoj populaciji u Hrvatskoj nije izuzetak; to se zbiva u mnogim zemljama. Što mislite da je posebno kod nas?

Mislim da je to stagnacija udjela visokoobrazovanih među muškarcima. Moja analiza podataka koje je nedavno objavio DZS iz popisa stanovništva 2011. pokazuje da su za ukupan porast broja visokoobrazovanih zaslužne gotovo isključivo žene. Ako se pogledaju podaci o udjelu visokoobrazovanih među muškarcima i ženama u pojedinim kohortama, onda vidimo da se udio visokoobrazovanih među muškarcima kreće stabilno između 16% i 21%, dok među ženama stalno i rapidno raste. Iz grafikona je vidljivo (pogledajte desno dolje) da je trend udjela visokoobrazovanih u ukupnom stanovništvu paralelan s trendom udjela visokoobrazovanih žena, dok trend za muškarce ne korelira s ukupnim trendom. To jasno ilustrira da porastu broja visokoobrazovanih zapravo primarno doprinose žene.

Kada je u pitanju linija trenda za muškarce, posebno je zanimljivo kako tu nema linearnog trenda, koji bi se očekivao. Tako imamo pojedine kohorte muškaraca, recimo između 40 i 44, te 45 i 49, u kojima je udio visokoobrazovanih niži nego u starijim kohortama, primjerice u odnosu na kohorte 60-64 i 65-69. Na tu 'rupu' među muškarcima vjerojatno je utjecao i Domovinski rat.

Je su li muškarci jednostavno manje uspješni učenici i studenti od žena ili je moguće da na tržištu rada imaju veći izbor prihvatljivih, solidno plaćenih zanimanja za koja nije neophodno visoko obrazovanje?

Koliko mi je poznato nema puno istraživanja koja bi detaljno objašnjavala taj fenomen (osim doktorske disertacije dr. sc. Tea Matkovića), tako da uglavnom mogu samo nagađati.

No vidljivo je da prva razlika nastaje već kod odabira srednjih škola. Djevojčice češće upisuju gimnazije, dok dječaci češće upisuju trogodišnje strukovne škole. To je vjerojatno stoga što su dječaci, s jedne strane, manje uspješni u osnovnoškolskom obrazovanju, a s druge strane od njih se, čini se, danas više očekuje da se odluče za različita obrtnička i tehnička zanimanja. Obrtnička i tehnička zanimanja često se percipiraju kao relativno brz način da se osigura siguran posao pa čak i dobra zarada. Više je 'potentnih' obrtničkih i tehničkih zanimanja koja se smatraju 'tipično muškima'. Istovremeno neka 'tipično' ženska obrtnička zanimanja su u dubokoj krizi i nestaju, kao što su primjerice sva zanimanja vezana za tekstilnu i kožarsku industriju. Moj je dojam i da se javio veći broj novih 'tipično' muških zanimanja za koja je dovoljna srednja škola – to su recimo sva zanimanja vezana uz elektroničku i IT industriju. Dakle, čini se da nestaju 'tipično' ženska zanimanja za koja je dovoljno srednjoškolsko obrazovanje a koja sa sobom nose mogućnost brzog pronalaska zaposlenja i dobre zarade.

Ta razlika nadalje proizvodi još jednu razliku – to je socijalna promocija kroz neku vrstu poduzetništva. Čini se da se taj vid socijalne promocije rjeđe 'očekuje' od žena, odnosno da je više onih 'tipično' muških profesija iz kojih se može pokrenuti novi poduzetnički poduhvat. S obzirom na sve veću važnost poduzetništva za socijalnu promociju, u tom segmentu se stvara nova vrsta nejednakosti između muškarca i žena za koju više nije presudno obrazovanje - sada niže obrazovani muškarci poduzetnici zarađuju više od obrazovanijih žena.

Nadalje, faktor može biti i ponuda poslova i visina plaće za poslove koji ne zahtijevaju visoko obrazovanje. Sve veća ponuda poslova u uslužnom sektoru, koji su često više 'ženski', a koji su nisko plaćeni, fizički zahtjevni i nesigurni, vjerojatno motivira žene da pokušaju 'pobjeći' od njih kroz visoko obrazovanje. Za punu sliku o ovome bilo bi potrebno vidjeti jesu li možda 'tipično muški' poslovi sa srednjoškolskom kvalifikacijom bolje plaćeni od 'tipično ženskih'. Moguće je i da je zapošljivost muškaraca s nižim stupnjem obrazovanja nešto veća nego žena. Primjerice, prije gospodarske krize takvoj razlici je doprinosio značajan bum građevinskog sektora.

Slijedeći važan faktor su promjene u socijalnoj konstrukciji profesija. I dalje postoje značajne razlike u percipiranoj primjerenosti pojedinih profesija za muškarce i žene. Paralelno s tim se podižu obrazovni pragovi za pojedine profesije, odnosno zbiva se tzv. kredencijalna inflacija. Primjerice, danas za posao medicinske sestre, koji je još uvijek tipično ženska profesija, je potrebno visokoškolsko obrazovanje dok je nekada bilo dovoljno srednjoškolsko. Takav trend je pogotovo vidljiv kod različitih administrativnih zanimanja, koja su također češće 'ženska'. To dovodi do ukupnog povećanja visokoobrazovanih, ali čini se da posebice potiče žene prema visokom obrazovanju. Bilo bi zanimljivo detaljnije ispitati je li kredencijalna inflacija izraženija kod 'ženskih' zanimanja ili ne. Također imamo trend da pojedina 'tipično' muška zanima postaju 'tipično' ženska, kao što je recimo liječnička profesija.

Konačno, pitanje je kakav je danas društveni ugled različitih zanimanja te jesu li neka zanimanja za koja se zahtjeva visoko obrazovanje možda izgubila na društvenom ugledu.

Odražava li se ovaj trend i u zapošljavanju i ostvarenju u karijeri?

Jedno od uobičajenih pitanja jest pitanje da li se i kako se razlike u obrazovanju kasnije pretvaraju u profesionalne i stratifikacijske razlike. Da li visokoobrazovani muškarci i visokoobrazovane žene imaju jednake šanse u daljnjim fazama obrazovanja i napredovanja na poslu? Razna istraživanja kod nas i u svijetu pokazuju da to nije tako. Pokazuje se da muškarci imaju znatno veće šanse nastaviti obrazovanje i dosegnuti više socio-profesionalne pozicije, banalno rečeno, postati 'šefovi'. Taj fenomen objašnjava se nizom faktora, kao što je razlika u roditeljskim i kućanskim ulogama muškaraca i žena, razlikama u odgoju koje se iskazuju u različitim stilovima 'borbe za napredovanje', pa i svojevrsnom patrijarhalnom i macho kulturom poduzeća i drugih organizacija. O toj temi je puno napisano, no budući da se ja time ne bavim ne bih ulazio dublje u raspravu o tome.