Znanstvenici Kaare Jensen i Maciej Zwieniecki, sa Sveučilišta Harvard i Sveučilišta Kalifornija, usporedili su 1925 vrsta drveća i došli do zaključka da su osobine sustava kojim biljke hranjive tvari prenose iz listova u druge dijelove razlozi tog ograničenja, piše New Scientist.

Šećeri koji se transportiraju iz lišća u sve dijelove biljke postupno sve teže do tamo dolaze; deblo i grane su svojevrsna uska grla, i tako to ide sve dok rast lišća ne postane energetski neučinkovit što ograničava daljnji razvoj biljke.

Jensen i Zwieniecki otkrili su da ova pojava objašnjava i različite veličine lišća u pojedinim vrstama i veličinama drveća, jer veličina lišća značajnije varira u nižim drvećima. Od 1925 vrsta dužina listova kretala se od nekoliko milimetara do jednog metra, dok je u visokim biljkama ta razlika manja.

Prof. dr. sc. Marilena Idžojtić, profesorica na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, kaže da se sve to događa, jer je drveću, kao i ostalim biljkama, potrebna svjetlost te stoga rastu u visinu. Osim genetskih predispozicija, veliki utjecaj na visinu stabla neke vrste imaju stanišni čimbenici. Poznato je da ista vrsta postiže različite visine na različitim staništima. Ti čimbenici su abiotski (klima, tlo, reljef) i biotski (biljke, životinje, mikroorganizmi).

Primjerice veliki utjecaj na visinu stabala neke vrste ima gustoća sklopa u kojem ta stabla rastu. Tako će stablo, naprimjer hrasta lužnjaka, koje soliterno raste na otvorenom prostoru i nema konkurenciju ostalih okolnih stabala narasti niže, s velikom, razgranatom krošnjom. Isto to stablo, ako raste u šumi, okruženo drvećem iste ili drugih vrsta, bit će prisiljeno u borbi za svjetlošću razviti visoko deblo, s manjom krošnjom. To je samo jedan čimbenik, a konačna će visina neke jedinke ovisiti o velikom broju čimbenika, kaže Idžojtić.

Najviše drveće na svijetu je vazdazelena četinjača, obalna sekvoja (Sequoia sempervirens /D. Don/ Endl.), a od 2006. godine najviše izmjereno stablo te vrste je 'Hyperion', s visinom od 115,6 metara.

'Obalne sekvoje visine preko 100 m postižu u gustom šumskom sklopu na svom prirodnom staništu, u Kaliforniji, koje je vrlo specifično po dubokom, hranjivom, vlažnom tlu te posebno učestalim gustim maglama, dok su izvan toga područja manjih dimenzija. Pitanje koje zaokuplja znanstvenike je koliko zapravo ta najviša stabla u optimalnim stanišnim uvjetima uopće mogu narasti u visinu i koji su ograničavajući čimbenici da ne narastu i više. Oko toga pitanja ima dosta istraživanja, ne samo na sekvoji, već i nekim drugim vrstama izuzetnih visina, kao naprimjer američkoj duglaziji ili eukaliptima u Australiji. Jedno od opće prihvaćenih objašnjenja je da je među najvećim ograničavajućim čimbenicima opskrba vodom, odnosno nemogućnost podizanja vode provodnim sustavom od korijena do najviših dijelova biljke iznad određene visine, zbog hidrauličkih ograničenja i gravitacije. Ti su procesi povezani sa smanjenjem transpiracije, ali i fotosinteze. Ovo je vrlo pojednostavljeni prikaz složenih procesa te za detaljniji uvid preporučam proučiti hipotezu hidrauličkih ograničenja i do sada objavljene znanstvene radove', rekla je Idžojtić.

Dodaje da su znanstvenici izračunali da je teoretski maksimalna visina koju bi najviša stabla obalne sekvoje, u danim stanišnim uvjetima u Kaliforniji mogla postići, između 122 i 130 metara.

U Hrvatskoj nema sustavne potrage za najvišim stablima, kao u Kaliforniji. Iako su u prošlosti zabilježena i viša stabla, jedno od mogućih najviših živućih stabala u Hrvatskoj je 'Kraljica šume', stablo obične jele (Abies alba Mill.), koje se nalazi u Park-šumi Golubinjak u Gorskom kotaru. Ono je visoko 42 metara, promjera 1,42 metra i starosti oko 230 godina.