Kroz zanimljivu prezentaciju Radačić je pokazala da su u ovim procesima suci različito interpretirali ključna načela neutralnosti, sekularizma i ravnopravnosti spolova ugrađena u zakone.

'Prvi slučaj marama utjelovio je 'pozitivno pravo' na vjerovanje, a drugi - tužba protiv križeva u talijanskim učionicama, 'negativno pravo' na nevjerovanje', rekla je u uvodu Radačić i dodala: 'U njima su otvorena pitanja kako balansirati različita prava i interese.'

U vođenim procesima bilo je riječi o pravima učenika i studenata da vjeruju kao i da ne vjeruju, o slobodi izražavanja, pravu na privatnost i obrazovanje te o pravu roditelja da obrazuju djecu u skladu sa svojim filozofskim i religioznim uvjerenjima. Konačno, u njima su se očitovali i interesi država – uglavnom su se isticali neutralnost, sekularnost, pluralizam i ravnopravnost spolova, no na djelu su nedvojbeno bili i oni malo skriveniji kao što je zaštita nacionalnih identiteta i kulture te državne sigurnosti (osobito u kontekstu islamskog fundamentalizma).

Muslimanske marame

U prvoj skupini procesa razmatrane su tri tužbe vezane uz nošenje marama:

1) slučaj Dahlab u Švicarskoj u kojem je učiteljici u osnovnoj školi zabranjeno da predaje s maramom na glavi,
2) slučajevi Dogru i Kervanci u Francuskoj u kojem su učenice srednje škole isključene jer su nosile marame tijekom tjelesnog odgoja,
3) slučaj Leyle Sahin u Turskoj u kojem je studentici onemogućeno da nosi maramu na nastavu; prvo joj je bilo zabranjeno dolaziti na predavanja i ispite, a konačno je i suspendirana.

U sva tri slučaja vlasti su isticale da su morale zabraniti marame kako bi očuvale javni red i slobodu vjeroispovijesti ostalih kroz zaštitu sekularizma, neutralnosti ili ravnopravnosti spolova. Podnositeljice pritužbi žalile su se Europskom sudu za ljudska prava na kršenja slobode vjeroispovijesti i drugih prava.

Križevi u učionicama

U drugom oglednom procesu Lautsi protiv Italije jedna se majka žalila da križevi postavljeni u učionicama jedne talijanske državne škole ugrožavaju njezino pravo da odgaja djecu u skladu sa svojim filozofskim i vjerskim uvjerenjima te pravo djece da ne vjeruju - željela je odgajati djecu u skladu s načelom sekularizma.

Sud se u svim procesima vodio općim ključnim principima slobode vjeroispovijesti:

- pravo na slobodu vjeroispovijesti je jedan od temelja demokratskog društva,

- ljudi imaju pravo izražavati svoja uvjerenja, međutim u demokratskom društvu, u kojem koegzistira više religija, može biti neophodno postaviti određena ograničenja kako bi se pomirili interesi različitih skupina i osiguralo poštivanje svačijih vjerovanja,

- uloga države je da bude neutralan i nepristrani organizator uvjeta u kojima se različite religije mogu prakticirati uz poštivanje javnog reda, vjerskog sklada i tolerancije.

No sud je u procesima istovremeno slijedio usvojeni koncept koji je poznat kao 'Wide margin of appreciation', a predstavlja doktrinu koja državama članicama Europske konvencije o ljudskim pravima daje određeno diskreciono pravo odlučivanja pri balansiranju prava pojedinaca i interesa društva.

Zabrana za marame

U svim slučajevima koji su se bavili muslimanskim maramama sud je zaključio da je njihovo nošenje suprotno načelu sekularnosti uz obrazloženje da je marama simbol kojim se promiče, pa čak i propovijeda islam na račun drugih vjera (mada je u Francuskoj i Švicarskoj dozvoljeno nošenje križeva oko vrata). Također je procijenio da se zabranama marama štite prava žena, odnosno njihova ravnopravnost s muškarcima.

Radačić je istaknula da suci nisu prihvatili pritužbu da se zabranom krše prava muslimanki na slobodu od diskriminacije, da su isključili perspektive samih žena te da su pokazali manjak senzibiliteta za kulturološku i religijsku različitost i jednoznačno interpretirali fenomen nošenja marama, iako ih žene često nose iz različitih razloga.

'Čak i ako uzmemo u obzir da je određena simbolika pokrivanja glave problematična, odnosno da odražava podčinjenost žena, pitanje je jesu li zabrane produktivne ili će rezultirati još većom izolacijom', rekla je Radačić i objasnila da djevojčice kojima se zabranjuje nošenje marama nerijetko nastavljaju školovanje kod kuće ili u vjerskim školama. 'Oslobođenje žena teško ćemo postići ograničavanjem već ionako ograničenih izbora. Osim toga, pretpostavka da religiju možemo gurnuti u privatno, a rodnu ravnopravnost samo u javno, nije realna jer se rodna ravnopravnost može postići samo ako se poštuje u obje sfere, a religija je inherentno društvena', dodala je.

Dozvola za križeve

Razvoj procesa u slučaju križeva u učionicama bio je još kontroverzniji. Naime, prvo je 2009. Malo vijeće suda donijelo presudu u kojoj je našlo da su prava djece i roditelja doista bila povrijeđena.

Vijeće je obrazložilo da nije jasno na koji bi način škole isticanjem križeva, koji se s razlogom mogu povezati s katoličanstvom kao većinskom religijom u Italiji, mogle pridonijeti obrazovnom pluralizmu koji je ključan za očuvanje demokratskog društva. Sud je pojasnio da isticanje simbola određene vjere u specifičnim situacijama koje su podložne nadzoru države ograničava prava roditelja da obrazuju djecu u skladu sa svojim uvjerenjima i pravima djece da vjeruju ili ne vjeruju.

No ova je presuda izazvala burne reakcije osobito u Italiji, Grčkoj i Vatikanu, koje su u konačnici dovele do toga da ju je Veliko vijeće preispitalo i 2011. donijelo sasvim suprotnu presudu. Prema njoj države imaju slobodno polje procjene kod ispunjavanja svoje obveze da osiguraju roditeljima prava da odgajaju djecu koja je ograničena jednino zabranom indoktrinacije, da u ovom slučaju nije bilo dokaza da je postojao utjecaj na djecu (indoktrinacija) jer je križ samo pasivan pa čak i sekularan simbol te da je u cijelom slučaju bitan i kontekst, a taj je da se križevi ne povezuju s obaveznim učenjem o kršćanstvu i ne isključuju druge religije iz kurikuluma.

'Zanimljivo je da su na ovu drugu presudu reagirale uglavnom samo nevladine organizacije za ljudska prava i malobrojni intelektualci', rekla je Radačić.

Dakle, iako su u oba slučaja primijenjena ista načela, interpretacije utjecaja i značenja križeva i marama bile su sasvim različite. No jedna im je stvar vrlo očigledno bila zajednička, a to je da je sud uvažio državne interpretacije, a odbacio one podnositelja tužbi.

'Kako kaže Mahlamann, religijska sloboda nije zajamčena kako bi promovirala određene vjere niti skupljala pozitivne posljedice vjere za društvo, već zbog brige za konkretne pojedince koji vjeruju i kategorijskog poštovanja njihove osobnosti. Ta konkretna briga za pojedinca - temelj ljudskih prava - zahtijevala bi, prema mome mišljenju, da je država odvojena od religije i vice versa, da štiti pojedinačne slobode vjeroispovijesti te pluralizam. Mislim da je Sud trebao zaštititi pojedinačna prava na vjerovanje, odnosno nevjerovanje. Ti zahtjevi nisu bili poštivani pred Sudom pa su stoga u biti rezultirali kršenjima Konvencije', zaključila je dr. Radačić.