O njihovim posljednjim trenucima često su se ispredale neobične priče i legende. Stoga nije čudno da nisu našli mir čak ni u smrti. Njihove se kosti danas, često stoljećima nakon pogreba, iskapaju i analiziraju, uzorci kose bombardiraju subatomskim česticama, testira im se DNA, snimaju zubi...

Fascinantan napredak znanosti u proteklih stotinjak godina rasvijetlio je neke od tih priča i omogućio nekima od njih da konačno počivaju u miru. Što smo uspjeli saznati?

Napoleon i teorija o trovanju arsenom

Kada je Napoleon Bonaparte umro u izgnanstvu 1821, autopsija je pokazala da je najvjerojatniji uzrok smrti bio rak želuca. Međutim, jedna studija iz 1961. u njegovoj je kosi otkrila visoke razine arsena pa su neki povjesničari zaključili da je moguće da su ga otrovali Britanci ili francuski neprijatelji u strahu da bi se još jednom mogao pokušati vratiti na vlast. No većina znanstvenika bila je uvjerena da su priče o trovanju nategnute.

Jedno istraživanje provedeno 2005. pokazalo je da su se brojevi Napoleonovih hlača pred smrt stalno smanjivali - najvjerojatnije zato što je mršavio zbog raka želuca - i tako potvrdilo nalaz autopsije.

No priča o arsenu još uvijek nije zamrla pa je skupina talijanskih znanstvenika 2008. zatražila od muzeja više uzoraka Napoleonove kose - odrezane u djetinjstvu, dok je živio na Korzici, iz vremena izgnanstva na Elbi i konačno nakon smrti. Uzorke su u nuklearnim reaktorima bombardirali neutronima da bi elemente u njima transformirali u radioaktivne izotope i potom mjerenjem zračenja izračunali točne koncentracije arsena. Rezultati su pokazali da su one bile mnogo više od danas uobičajenih, no isto tako i da se nisu značajnije mijenjale tijekom Napoleonova života. Slične su razine otkrivene i u uzorcima kose njegove supruge i sina, što je potvrdilo da su izvori otrova bili 'uobičajeni'. Naime, arsen se tada koristio u brojnim proizvodima, od zidnih tapeta do šminke i tonika.

Američka studija objavljena u časopisu Nature 2006, u kojoj su simptomi Napoleonove bolesti uspoređeni sa simptomima 135 oboljelih od raka želuca, konačno je potvrdila da je najvjerojatnije umro od krvarenja izazvanog tumorima.

Je li Tutankamona ubila malarija?

Kada su arheolozi 1922. pronašli Tutankamonovu mumiju i kraj nje hrpu štapova, odmah je bilo jasno da 19-godišnji faraon baš i nije bio najboljeg zdravlja. No pravi uzrok njegove smrti dugo se nije mogao utvrditi.

Analize DNA provedene posljednjih godina otkrile su da su Tutankamonovi roditelji bili brat i sestra. Budući da je bio začet incestom, bio je podložan tzv. Koehlerovoj bolesti koja mu je deformirala kosti i stopala te otežala hodanje. Dodatna genetska istraživanja utvrdila su da je vjerojatno imao i malariju koja je za boležljivog tinejdžera lako mogla biti pogubna.

Snimanje CT-om u 2005. otkrilo je da je mladi faraon slomio nogu te da se ona najvjerojatnije inficirala, što je također moglo ugroziti njegovo zdravlje.

No neki njemački znanstvenici su prošle godine u časopisu JAMA objavili studiju prema kojoj postoje indicije da je faraon od roditelja naslijedio i tzv. anemiju srpastih stanica, odnosno crvena krvna zrnca s abnormalnim hemoglobinom S. Takve krvne stanice imaju oblik srpa pa često izazivaju začepljenje tankih krvnih žila i obustavljaju dostavu krvi u neke dijelove tijela. Je li to pravi uzrok Tutankamonove smrti, mogla bi otkriti neka buduća studija.

Mozart i upala grla

U slučaju Wolfganga Amadeusa Mozarta znanstvenici baš i nisu imali puno tragova. Naime, slavni je glazbenik nakon smrti 5. prosinca 1791. pokopan u neoznačenoj masovnoj grobnici. Budući da nitko nije obavio autopsiju, stručnjaci se mogu osloniti samo na zapise iz 18. stoljeća koji navode simptome njegove iznenadne bolesti: groznicu, osip i otekline.

No unatoč naizgled nepremostivim zaprekama, skupina znanstvenika je 2009. godine u časopisu Annals of Internal Medicine objavila studiju u kojoj je najvjerojatniji uzrok njegove smrti pokušala utvrditi na temelju podataka o bolestima što su harale ondašnjim Bečom. Analizom uzroka smrti 5011 ljudi koji su umrli u studenom, prosincu i siječnju iste godine, kao i naredne dvije, te usporedbom s izvješćima očevidaca o Mozartovim simptomima, zaključili su da je majstor glazbe najvjerojatnije umro od posljedica neliječene infekcije streptokokom. Ta je upala mogla izazvati zastoj bubrega, što se podudara s podacima prema kojima je posljednjih dana bio toliko natekao da nije stao u svoju odjeću.

Tajna Kopernikova groba

Nikola Kopernik nije bio samo astronom, već i svećenik, pa je razumljivo da je izdavanje svoga revolucionarnog djela o heliocentričnom sustavu planeta 'De revolutionibus orbium coelestium' odgađao sve do pred smrt 1543. godine. Kako za života nije stekao ni svjetovnu ni crkvenu slavu, pokopan je u neobilježenoj grobnici ispod poda katedrale u Fromborku.

Tek kasniji razvoj znanosti otkrio je pravu veličinu njegova genija, pa su poljski arheolozi 2005. odlučili potražiti njegovo tijelo. Uz pomoć radara pronašli su ostatke čovjeka koji je umro u dobi između 60 i 70 godina i iskopali ih. Poljski forenzični laboratorij napravio je rekonstrukciju izgleda pokojnika na temelju ostataka lubanje, a rezultat je dobro odgovarao portretima Kopernika.

No konačna potvrda da kosti uistinu pripadaju slavnom znanstveniku stigla je nakon što se DNA uzet iz dvije vlasi kose otkrivene u jednoj njegovoj knjizi podudario s uzorcima DNA iz zuba pronađenih u grobnici.

Kopernikovim ostacima upriličen je počasni pogreb, a njegova je grobnica ukrašena pozlaćenim crtežom Sunčevog sustava.

Caravaggio i otrovne boje

Talijanski slikar Michelangelo Merisi da Caravaggio za života je stekao reputaciju velikog majstora tehnike sjena - kjaroskura - ali i hirovitog čovjeka koji je često upadao u tučnjave. U svibnju 1606. godine, vjerojatno slučajno, ubio je mladića Ranuccija Tomassonija pa je bio prisiljen pobjeći iz Rima u Napulj, gdje je

neko vrijeme proveo pod zaštitom obitelji Colonna. Dobar dio života nakon toga proveo je trudeći se dobiti oprost Pape i ondašnjih vlasti. Neki dokumenti pokazuju da je preživio teške ozljede koje mu je u Napulju zadao nepoznati napadač, međutim nitko nije zabilježio kako je umro. Prema nekim pričama, umro je od sifilisa, a prema drugima ga je ubio neki vjerski fanatik.

Godine 2001. pronađena je osmrtnica prema kojoj je Caravaggio posljednje dane proveo u bolnici i potom pokopan na općinskom groblju u toskanskom mjestu Porto Ercole. Arheolozi su iskopali ostatke i utvrdili da su pripadali čovjeku u dobi od oko 40 godina koji je umro oko 1610. Usporedili su DNA ostataka s uzorcima njegovih mogućih potomaka u mjestu Caravaggio i prošlo ljeto objavili da sa 85-postotnom sigurnošću mogu reći da su pronašli tijelo slavnog umjetnika. Dodatne analize kostiju otkrile su visoke razine olova koje su u njegov organizam mogle dospjeti iz boja. Tim je zaključio da je najvjerojatnije umro od kombinacije brojnih ozljeda i trovanja olovom.

Što bi bilo da Lincoln nije ubijen?

Čak i da atentat Johna Wilkesa Bootha 14. travnja 1865. nije uspio, Abraham Lincoln ubrzo bi umro od raka, ustvrdio je 2009. kardiolog i pisac John Sotos. Analizirajući crteže i slike 16. američkog predsjednika, Sotos je zaključio da je vjerojatno bolovao od multiple endokrine neoplazije (MEN) tipa 2B, rijetke nasljedne

bolesti koja izaziva tumore ili hiperplazije dvije ili više endokrinih žlijezda. Sotos potkrepljuje svoju tvrdnju Lincolnovim dugim udovima, kvrgavim usnicama i problemima s konstipacijom, što su klasični simptomi MEN-a, ali i sudbinama članova Lincolnove obitelji. Naime, trojica od četvorice predsjednikovih sinova umrla su mlada, a jedini koji ga je nadživio nije nalikovao ni ocu ni trojici braće.

Sotos je od Republikanskog muzeja u Philadelphiji zatražio da mu ustupi okrvavljenu jastučnicu s Lincolnove samrtne postelje da bi je analizirao. No upravni odbor muzeja odbio je molbu, ostavivši otvorenom mogućnost da se analiza obavi u budućnosti. Moguće je da je na takvu odluku utjecala činjenica da je skupina kriminalaca 1876. planirala otmicu Lincolnovih ostataka da bi od savezne države Illinois ishodila otkupninu od 200.000 dolara. Lincolnovo tijelo zasad počiva u zasluženom miru u grobnici od čelika i betona u Springfieldu.

Misterij sudbine članova carske obitelji Romanov

Vladavina ruske carske obitelji Romanov okončana je Oktobarskom revolucijom 1917. godine, međutim sudbina njezinih članova još je dugo nakon toga ostala nerazjašnjena. Nakon pada Sovjetskog Saveza 1991, jedan arheolog amater pronašao je grob s ostacima ubijenog cara, njegove supruge i triju kćeri.

Budući da su nedostajala tijela još jedne kćeri (Anastazije ili Marije) te sina Alekseja, proširila su se nagađanja da su oni nekako izbjegli boljševički pokolj te da su njihovi potomci možda živi.

Te nade konačno je srušilo istraživanje provedeno 2009. godine, u kojem je otkrivena druga grobnica s ostacima preostale djece. DNA analiza potvrdila je nalaz i istovremeno otkrila da je princ Aleksej bolovao od rijetkog nasljednog oblika hemofilije koja sprečava zgrušavanje krvi neophodno za zaustavljanje krvarenja. Pretpostavlja se da je Aleksej naslijedio bolest od svoje prabake, engleske kraljice Victorije, čiji je sin Leopold umro od posljedica komplikacija hemofilije u 31. godini života.

Je li Tycho Brahe umro od trovanja živom ili upale mjehura?

Danski astronom i alkemičar iz 16. stoljeća Tycho Brahe još je za života postao legendom. Pozornost je privlačio umjetnim nosovima od srebra i zlata kojima je nadomještao svoj prirodni što ga je izgubio u jednom dvoboju mačevima, ali i neobičnim ljubimcem, losom. No iznad svega se proslavio svojim revolucionarnim otkrićem da nebeska tijela nisu nepromjenjive sfere kako su tvrdili Ptolomej i Aristotel.

Čudne priče o slavnom astronomu nisu stale ni nakon njegove smrti, jer su je neki suvremenici pripisali

pretjerivanju u manirama, zbog čega je na jednom banketu odbio otići na zahod i tako zaradio upalu mjehura.

Bracheovi ostaci prvi su put iskopani 1901. godine, a obdukcija je utvrdila da je umro od zastoja bubrega. No prije nego što je ponovno pokopan liječnici su uzeli uzorke dlaka s njegovih brkova. Švedski stručnjak Jan Pallon 1996. u njima je otkrio izuzetno visoke razine žive, što je pokrenulo nagađanja da ga je netko otrovao ili da se sam otrovao prilikom svojih alkemičarskih eksperimenata. Ostaci su prošle godine ponovno ekshumirani i analizirani, međutim ni novi testovi nisu dali konačan zaključak pa Brahea vjerojatno čeka još jedno iskapanje.