Tasmanijski tigar, prugasti tobolčar mesožder veličine psa poznat i po nazivu tilacin, nekoć je lutao australskim kontinentom i susjednim otocima kao vrhunski predator koji je lovio klokane i drugi plijen.

Zbog ljudi, ta je vrsta u međuvremenu izumrla. Ali, to ne znači da su je znanstvenici prestali proučavati.

Po prvi put su izdvojili RNK - genetski materijal prisutan u svim živim stanicama, koji ima strukturne sličnosti s DNK - iz osušene kože i mišića tasmanijskog tigra pohranjenog od 1891. godine u muzeju u Stockholmu.

Znanstvenici su posljednjih godina izdvojili DNK iz drevnih životinja i biljaka, od kojih su neke stare i više od dva milijuna godina. Ali, ovo je istraživanje uspjelo izdvojiti RNK - koja je puno manje stabilna od DNK - iz izumrle vrste. Rezultati su objavljeni u časopisu Genome Research.

Sposobnost izdvajanja, sekvenciranja i analize stare RNK mogla bi potaknuti napore drugih znanstvenika u ponovnom stvaranju izumrlih vrsta. Oporavak RNK iz starih virusa također bi mogao pomoći u dešifriranju uzroka prošlih pandemija.

RNK traje dulje nego što se mislilo

DNK (dezoksiribonukleinska kiselina) i RNK (ribonukleinska kiselina) temeljne su molekule u biologiji stanice. DNK je dvolančana molekula koja sadrži genetski kod organizma, noseći gene od kojih nastaju sva živa bića.

RNK je (uglavnom) jednolančana molekula koja nosi genetske informacije koje prima od DNK, stavljajući te informacije u praksu. Sintetizira mnoštvo proteina koji su organizmu potrebni za život i radi na reguliranju metabolizma stanica.

Nije bilo jasno koliko dugo RNK može preživjeti u takvim uvjetima - sobnoj temperaturi u ormaru - u kojima su ti ostaci bili pohranjeni.

Ostaci u švedskom Prirodoslovnom muzeju bili su u stanju polumumifikacije, s očuvanom kožom, mišićima i kostima, ali izgubljenim unutarnjim organima.

Mislilo se kako RNK može preživjeti samo vrlo kratko vrijeme - nekoliko dana ili tjedana - na sobnoj temperaturi. To je vjerojatno točno kada su uzorci mokri ili vlažni, ali očito nije slučaj kada su osušeni.

Zaštita je stigla prekasno

Tasmanijski tigar podsjećao je na vuka, osim pruga poput tigra na leđima. Nakon dolaska ljudi u Australiju prije otprilike 50.000 godina njegova je populacija drastično smanjena.

Dolazak europskih kolonizatora u 18. stoljeću značio je propast za preostale tasmanijske tigrove, koncentrirane na otoku Tasmaniji, naročito nakon što su proglašeni opasnima za stoku.

Posljednji poznati tasmanski tigar uginuo je u tasmanskom zoološkom vrtu 1936. godine, dva mjeseca nakon što su proglašeni zaštićenom vrstom.

Pokrenute su privatne inicijative za 'ukidanje izumiranja', s ciljem oživljavanja određenih izumrlih vrsta poput tasmanskog tigra, dodoa ili vunastog mamuta, piše Reuters.