Afganistanski tepisi, poput onih perzijskih, cijenjeni su u svijetu već stoljećima. Neki su zbog njih spremni staviti na kocku i funkciju i društveni ugled, poput Dirka Niebela, nekadašnjeg njemačkog ministra razvoja koji je 2012., na račun države i bez plaćanja carinske pristojbe, dopremio svoj primjerak kao uspomenu na putovanje u tu zemlju. Nije poznat uzorak kakav je odabrao Niebel, no u posljednjih desetak godina sve više pažnje povjesničara umjetnosti, a samim time i kolekcionara, usmjereno je tepisima koji prikazuju afganistansku ratnu svakodnevicu.

Tepisi su osobito popularni u SAD-u i Europi, a za to su najzaslužniji američki vojnici koji su bili stacionirani u Afganistanu i koji su ih donosili kući kao suvenir i podsjetnik na sve nedaće zemlje u stalnom ratnom stanju. Danas se mogu nabaviti u svakoj bolje opremljenoj trgovini s vojnom opremom, ali i priznatim galerijama. Učestalo se nude u oglasnicima i na dražbama cijenjenih aukcijskih kuća, ali i u web shopovima - koji, uz edukativan pristup, nude afganistanske tepihe po početnim cijenama od nekoliko stotina do više tisuća dolara. Najviše ponuđača s originalnom robom dolazi iz SAD-a, što je i logično jer je u Afganistanu bilo stacionirano ukupno tri milijuna američkih vojnika. No sve je više replika koje se masovno izrađuju u Pakistanu, čiji trgovci i inače prate trendove i potražnju Zapada.

Strane intervencije kao inicijalni motiv

Tradicija proizvodnje ratnih prostirki nastala je krajem 70-ih godina prošlog stoljeća, kada su Sovjeti okupirali Afganistan, i nastavila se idućih godina kroz vojne, političke i društvene sukobe globalne razine. Lokalni tkalci počeli su izrađivati tepihe ulaskom sovjetskih snaga u njihovu zemlju, a nastavljaju činiti to i nakon što su se američki vojnici povukli iz Afganistana poslije 20 godina neuspješnog pokušaja zaustavljanja nasilja. Tepisi proizvedeni kao odgovor na te događaje, slažu se brojni povjesničari umjetnosti, pripadaju u najslikovitiju i najbogatiju svjetsku tradiciju ratne umjetnosti nastale krajem 20. i početkom 21. stoljeća.

Afganistanski ratni sagovi fascinantni su na mnogo razina i iako se ne zna mnogo o njihovom podrijetlu, okolnostima proizvodnje, pa čak ni o identitetu umjetnika, pružaju priliku da se nauči više o uglavnom nepoznatom svijetu. Njihova posebnost je sposobnost da prenesu iskustva svojih proizvođača i tumačenja okolnosti sukoba u regiji. Definicija ratnih tepiha je višestruka. Značajni čimbenici su multikulturalna plemenska priroda zemlje, okupacija stranaca, poduzetnički karakter Afganistanaca, njihova izloženost sofisticiranoj vojnoj opremi i neprestani sukobi između zaraćenih frakcija. Ovi jedinstveni proizvodi Afganistana i njegove bogate, iako ratoborne povijesti, prodavali su se u Kabulu, Heratu i Mazar-i-Šarifu, a danas se mogu nabaviti na bazarima Pešavara i Islamabada u susjednom Pakistanu.

Donose tako zemljovide svijeta, političke portrete, gradske pejzaže i obilje sovjetskog naoružanja - tenkova T-62, jurišnih helikoptera Mi-24 - ali i prijenosnih raketnih protuzračnih sustava Stinger, kojima su Amerikanci naoružavali mudžahedine kako bi njima rušili sovjetske helikoptere. Nakon što su se Sovjeti 1989. povukli iz Afganistana uslijedili su novi motivi koje je donio napad Al Kaide na SAD.

Talibanska tolerancija prema umjetnicima

Napadi na tornjeve WTC-a u New Yorku i Pentagon u blizini Washingtona 11. rujna 2001. imali su ogromne posljedice na svjetsku politiku. Već mjesec dana nakon tih terorističkih napada SAD je poveo koaliciju međunarodnih snaga u Afganistan u potragu za snagama Al Kaide i njezinim vođom Osamom bin Ladenom. Dolaskom američke vojske promijenili su se motivi na tepisima pa su dominantni prizori postali trenuci rušenja Blizanaca, američke puške M-16, borbeni avioni F-16 i F-15 te, posljednjih godina intervencije, i dronovi te dolarske novčanice.

Glavni proizvođači ručno rađenih tepiha u Afganistanu su pripadnici plemena Baluči, a koriste vunu od srednjoazijske ovce karakul. Premda se tkanje smatra ženskim poslom, muškarci i djeca također su uključeni u proces proizvodnje. Zanimljivo je to da su tkalci nastavili proizvoditi tepihe s ratnim motivima čak i pod vlašću talibana koji se snažno protive idolopoklonstvu, ali nemaju ništa protiv motiva koji veličaju njihovu pobjedu nad stranim silama.

Iako su materijali za izradu relativno jeftini, može potrajati i do godinu dana da se proizvede tepih većih dimenzija. Tkanje je profesionalni zanat koji se nasljeđuje s koljena na koljeno, a prethodno se konstruira tkalački stan, skuplja se vuna, čisti, ručno prede i boji, potom se određuje dizajn. Ratne prostirke mogu sadržavati neku vrstu oružja, poput tenkovske bojne raspoređene u stupce, ali i čitav arsenal naoružanja, što ukazuje na to da su kategorije fluidne, a varijante bezbrojne.

Stručnjaci ističu da je pojedina vojna oprema prikazana toliko precizno da oni koji su upoznati s naoružanjem mogu prepoznati marku i model određenog oružja. Također je moguće datirati tepihe na temelju toga imaju li sovjetsku ili američku vojnu opremu. Ipak, dominantan motiv je sovjetska jurišna puška AK-47, poznatija kao kalašnjikov i najrasprostranjenija u svijetu.

Fascinacija modernom tehnologijom i ogledalo recentnih događaja

Iako su ga u području jurišnih pušaka nadmašila mnoga tehnološki naprednija vatrena oružja, kalašnjikov ostaje simbol pobune, barem u Afganistanu. Ondje je bio glavno lako oružje antisovjetskih mudžahedina, potom i talibana koji su kontrolirali zemlju od 1996. do 2001., a koji su se sve donedavno borili protiv zapadne koalicije.

Valja reći da oružje oduvijek zauzima središnju ulogu u afganistanskom društvu. U prvom redu je dugogodišnja ratna tradicija Paštuna jamčila njegovu društvenu važnost. Oružje se dodjeljivalo u pubertetu, a bilo je središnji ukrasni element za muškarce i njihove domove.

Poput mnogih Afganistanaca, proizvođači tepiha diljem zemlje iskusili su utjecaj rata. Čak i oni iz udaljenih sela, koji možda nisu vidjeli borbe iz prve ruke, bili su pogođeni njime, a slike i vijesti iz rata postale su konstanta na televizijskim mrežama poput CNN-a i Al Jazeere. Nomadska i polunomadska plemena često su svjedočila konvojima sovjetskih, potom koalicijskih tenkova i transportera, s jurišnim i transportnim helikopterima koji lete iznad njih. Stoga je nastala fascinacija tehnologijom koja im je bila nedostupna, a samim time i poželjna.

Afganistanski borci često su bili naoružani oružjem koje su dobili od onih koje su porazili, što je pušku činilo ne samo ratnim plijenom, nego i svojevrsnim talismanom. Kako je više od 90 posto stanovništva zemlje još uvijek nepismeno, zapažanja i vizualni prikazi događaja igraju važnu ulogu u društvu. U kojoj mjeri je rat prožeo društvo, ponajviše govori činjenica da tamošnji školski udžbenici koriste tenkove i topove kao mjerne jedinice za podučavanje matematike.

Nesvakidašnji dizajn tepiha kao ogledala recentnih događaja učinio ih je privlačnim kustosima i kolekcionarima koji se ne boje prihvatiti nove smjerove u umjetnosti. U isto vrijeme oni su lokalni prikaz globalnih događaja koji odražavaju ne samo određeni geopolitički trenutak u mučnoj povijesti Afganistana, nego i evoluciju umjetnosti progresivne manjine umjetnika tkalaca koji crpe motive iz ratne svakodnevice. Uz to, jedini su im izvor zarade u posve uništenoj zemlji.