Koliko je odnos društva prema drogama bizaran? Pa, dovoljno je samo sjetiti se kako alkohol: a) mijenja stanje svijesti, b) izaziva ovisnost, c) sjebava zdravlje, pa i živote mnogima (plus njihovim bližnjima), a opet je i uz sve to - d) legalan! Društvo se očito složilo da je ljudima potreban nekakav ispušni ventil, i da je to što jedni koriste alkohol rekreativno i manje-više umjereno i žive normalnim produktivnim životima, dok drugima piše tragedije... Da je to okej dok su god ovi prvi u većini, a ovi drugi u manjini. Zašto onda, po toj logici, i većina drugih droga nije legalna? Ah, tko će ga znati...

Ništa manje nije fascinantan ni odnos određenih segmenata društva prema drogama - poput recimo supkultura koje su dijelom bazirane na konzumaciji droge. Alex Machpherson je napisao zgodan članak povodom burnih reakcija Deadmau5a i Paula Van Dyka na Madonnino furanje na MDMA-sleng, sa zaključkom: 'Trezvena rasprava o drogama ne bi se trebala svoditi niti na sijanje panike, niti na evangeliziranje - nego bi trebala biti pokušaj shvaćanja kako uobičajena, raširena upotreba narkotika oblikuje naše svakodnevne živote, bez crno-bijelih pro i anti stajališta, uključujući štetu koju mogu prouzročiti kao jedan od mnogih aspekata. (...) No. ako čak i vodeće figure zajednice poznate po ležernom odnosu spram droga dižu graju i na ponajmanju referencu na MDMA, moguće je samo sa žaljenjem zaključiti kako će trebati proći još dugo, dugo vremena prije nego što bude ostvariva bilo kakva iole razumna rasprava o drogama.'

Jedan od aspekata na kojem bi IMHO svakako trebalo poraditi je onaj edukativni, gdje je situacija sličnu pitanju seksualnog odgoja u školama: protivnici tvrde da se tako mlade potiče na seksualne odnose u preranoj dobi, dok zagovornici tvrde da će mladi i ovako i onako (pre)rano stupati u seksualne odnose, da je tako oduvijek i bilo, i da je stoga svima u interesu da se klinci bolje informiraju.

Nitko ne poriče da su droge opasne i štetne, ali kao što smo mogli svjedočiti kroz proteklo stoljeće, rat protiv droge svim sredstvima nije dao bogznakakvog ploda: ljudi se i dalje masovno drogiraju, posebno mladi! I ako je cilj voditi neku konstruktivnu raspravu te stvarno pomoći ljudima da sačuvaju zdravlje - pa valjda mora postojati neka zlatna sredina između 'DROGA VODI U SMRT' i 'drogirajte se, djeco, Bog vas ljubi'?!? Ono, neki pristup gdje si nećemo utvarati da će se mladež prestati drogirati samo zato što joj je rečeno da je to no-no, gdje će se objasniti crno na bijelo kakve efekte imaju koje droge ili kombinacije droga i koji su pritom rizici za organizam, bez kontraproduktivnog moraliziranja?

No dobro, vratimo se na party-scenu: da je droga bitna za dotičnu, to vjerujem da ne moram puno objašnjavati. Ne samo da je bitna za konzumente te glazbe, čak i ako se ne drogiraju (jer ponekad je dovoljno da se u gradu pojavi 'dobra roba' pa da scena naglo živne, da na prosječnom partyju bude vedrija atmosfera), nego i za autore glazbe, također čak i ako se ne drogiraju: skoro svi producenti tog tipa su ujedno i DJ-i, ergo testiraju svoj materijal na publici koja je dobrim dijelom nakemijana, mentalno bilježe pozitivne reakcije na određene zvukove i zvučne zahvate te se po tome uvelike ravnaju kad krenu raditi naredne materijale.

Kad tako postaviš stvari – i nije neko iznenađenje da se 'vodeće figure scene' žele distancirati od te strane priče. Intrigantniji mi je, pak, diskurs veteranskih partijanera na tu temu po neformalnim internetskim kanalima, posebno onih koji su se prestali kemijati!

Prva stvar koju se može uočiti je da će malo tko pritom zauzeti neku moralno ultimativno superiornu poziciju, jer... Skoro svatko u toj priči ima nešto putra na glavi. Techno i tehnoidni house su jako repetitivni, rijetko bazirani na melodijama, a u mnogim slučajevima nemaju ni sintetičke ekvivalente rifova: nenaviknuto uho često ne može skužiti za što se tu treba uhvatiti, i – kao što je 20+ godina klupske kulture pokazalo – masu ljudi skuži za što se tu treba hvatati tek na MDMA... Nije mi sad, naravno, cilj nikoga poticati na drogiranje, samo iznosim povijesne činjenice! I, ponavljam – rekoh masu, ne 'svi'!!! Elem, ima isto tako i dosta ljudi koji se prestanu kemijati, a svejedno nastave ići na partije i uživati u toj glazbi, što će ga reći da je to nekima je samo tricikl koji bace u smeće kad se nauče voziti. (Iako – 'ponavljam' – taj tricikl nije potreban svima!)

S druge strane, ima u svemu tome i puno gorčine i jala koji ne izviru samo iz brige za reputaciju scene, moraliziranja, kivnosti na mladost-ludost, i tako dalje, nego iz onog sumornog osjećaja kad čovjek pomisli: 'Pa zar je to – to? Zar ova glazba, ova 'kultura' za koju živim svim srcem, ne bi bila ni približno toliko vitalna da nije – jebenog 'drogiranja'?!?'

Ja, recimo, smatram da to i nije nužno tako sumorno kao što se čini na prvi pogled, jer je u korijenu riječ o samo jednoj varijanti općeraširene čežnje da kod glazbe bude bitna 'glazba i samo glazba'. A fora s glazbom je ta da je – rijetko bitna baš 'samo' glazba!

Primjerice, dovoljno je primjetiti kako većina ljudi do tridesete, ili trideset i neke, prestane pratiti glazbu, što ne znači da su bili 'fejkeri' ili štatijaznam: glazbu koju su voljeli voljeli su iskreno, voljet će je i dalje, i govoriti budućim generacijama kako je 'TO bila muzika, a ne ova sranja koja se danas slušaju', ali u svakom slučaju nije slučajnost da su digli ruke od glazbe nakon što im je prestala imati neke poprilično 'ne-glazbene' funkcije, posebno one koje se tiču povezivanja s drugim ljudima (nalazak partnera/ica, širenje kruga prijatelja...).

Da ne spominjem mali milijun drugih neglazbenih add-onova, štošta može učiniti da ono što dopire iz zvučnika ili slušalica ne bude uvijek dovoljno, ma koliko god da bilo dobro! Naprimjer, glazba ti može bolje zvučati kad... Slušaš u društvu stotina drugih ljudi koji uživaju baš kao ti. Kad čuješ omiljeni novi hit na radiju i pomisliš da ima još na tisuće ljudi koji na istoj stanici, 'istog trenutka', također slušaju svoj omiljeni novi hit. Kad ti popratna vizualizacija – omoti, spotovi, scenografija – olakša transportiranje u neki drugi svijet. Kad se idol rocka razmeće s falusoidnim komadom drveta. Kad čuješ 'Tomorrow Never Knows' u završnoj sceni odlične epizode 'Mad Men'. Doslovno BEZBROJ potencijalnih neglazbenih add-onova za bogatiji doživljaj glazbe!

Tako da podržavam raspravu o tome jesu li određeni dodaci glazbi (poput, eto, droge) uopće poželjni - ali ne i implikaciju da je potreba za 'bilo kakvim' dodacima nešto što, samo po sebi, srozava vrijednost glazbe.