Američki predsjednik, Barack Obama, prema pisanju Reutersa, odobrio je tajnu pomoć SAD-a pobunjenicima koji pokušavaju svrgnuti s vlasti libijskog diktatora Moamera el Gadafija. Zašto oklijeva i je li točno da mu je doktrina nejasna?
Misija je odobrena prije najmanje dva, a možda i prije tri tjedna. The New York Times objavljuje informaciju da CIA na libijskom terenu već ima agente koji prikupljaju informaciju i savjetuju pobunjenike, u prvome redu, o slabim točkama Gadafijeve oružane sile.
Od početka savezničke akcije protiv Libije, a kojom od jučer zapovijeda NATO, Obama je u nekoliko navrata, u suprotnosti tvrdnjama nekih nedovoljno obaviještenih komentatora koji tvrde da američki predsjednik baulja bez cilja, jasno naglasio da mu je krajnji cilj postići to da Gadafi napusti vlast i ne krije opciju slanja oružja u Libiju.
U izjavi novinarki ABC-a World Newsa, Diane Sawyer, kazao je: 'Pošteno je reći da bismo mogli slati oružje u Libiju ako bismo to poželjeli i odlučili učiniti. Sagledavamo sve moguće opcije.'
Izjava je to od utorka, nakon njegova obraćanja naciji i nakon što je, opet prema Reutersovim naznakama, Obama naredio tajnu operaciju CIA-e. Slika na terenu, gdje se pobunjenici povlače u Bregu i gdje ne mogu žestoko udariti po Gadafijevim snagama u Sirti, njegova rodnoga grada, govori da američko oružje nije stiglo i da još uvijek baratamo s hipotezom slanja te vojne pomoći pobunjenicima.
Nije to novost. Obama je 2009, podsjetimo se, poslao CIA-u u tajnu misiju protiv Al Kaide u Jemen. I tada, kao ni sada, Bijela kuća nije potvrdila postojanje tih dekreta. I zašto bi?
Problem za Bijelu kuću, čini se, nije kako, kada i koliko oružja poslati, već komu se ono daje ili će se dati jer nije, to je poanta priče, jasno tko sve zapravo čini pobunjeničke redove.
Admiral James Stavridis, kazao je u utorak pred američkim senatom da su američke vojne tajne službe detektirale ćelije Al Kaide kako su se infiltrirale u redovima libijskih pobunjenika te zbog toga Pentagon savjetuje Bijeloj kući da bude izuzetno oprezna što nam pojašnjava zašto Obama dvoji, zašto šalje CIA-u na izviđanje i zašto mu je, naočigled, iako ta teza ne stoji, doktrina nejasna.
Kako i prilični, Bijela kuća neće ništa komentirati, kazao je Obamin glasnogovornik Jay Carney koji je samo ponovio što je Obama kazao ABC-u: da odluka o vojnoj pomoći nije još donesena, da to ne znači da će biti opovrgnuta (jer ju je bila najavila Hillary Clinton i sam Obama) te da trenutačno traju 'konzultacije sa saveznicima, partnerima i čelnicima libijskih pobunjenika'.
Pregovore na terenu, ponajprije u Bengaziju, kako upravo najavljuje State Department, vodit će Chris Stevens, broj dva američkog veleposlanstva u Tripoliju do povlačenja diplomatske misije.
Da objasnimo, još jednom, što smo jučer ovdje naznačili: neokonzervativcima i republikancima smeta to što Obama ne želi konvalidirati njihov trag (zločinački) u Iraku i što ne žuri prema tomu da Gadafija stavi u pokretni zatvor pred kojim bi marinci marširali centrom Tripolija. Ako se nespremnost Obame da vidi Gadafija na vješalima, kao što je Bush doveo Sadama Huseina, naziva nedostatkom doktrine, onda jeste, treba još malo porazgovarati o toj doktrini.
U slučaju Iraka, potez je napravila Bijela kuća povukavši za sobom svijet što je poremetilo odnose u EU i u NATO (pitanje bili sada Njemačka ostala suzdržana da Amerikanci nisu punili stranice pokoljem civila, Abu Ghraibom, Guantanamom i ostalim vojnim delikatesama Busha, Cheneyja i Rumsfelda), ali u Libiji su odgovornost za svrgavanje diktatora poduzeli i prihvatili građani.
Obama zna jako dobro, i to je dio, fundamentalan dakako, njegove doktrine, da bi (što je naučeno i 1999. u bombardiranju Srbije) pobijanje mnoštva civila tijekom vojnih udara na Gadafija (određenih kolateralnih šteta o kojima u upozorava Katolička crkva u Tripoliju, razumije se, gotovo je nemoguće spriječiti) porušilo bi i onemogućilo akciju koja je pokrenuta upravo radi zaštite civila od Gadafijeve ludosti.
Potpuno je jasno da, trenutačno, najava da se štiti građanstvo, ali da se ne udara izravno na tiranina, niti zadovoljava pobunjenike niti daje odgovor na nužno pitanje: što nakon neutralizacije Gadafijevih snaga? Vođenje rata uvijek je nesretna, nepredvidljiva i nesavršena stvar. Rat, inače, ne zaslužuje aplauz, koliko god da je legitiman, čak i da su, kojim slučajem, taj rat odobrile sve članice Vijeća sigurnosti UN-a, a nisu. Nema, naime, ništa gorega u životu i mandatu šefa države ili vlade, parlamenta ili vojske, nego slati svoje sugrađane da ubijaju i umru. Obama dixit.
