Miroslav Tuđman, sin prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana i saborski zastupnik HDZ-a, kaže da je Hrvatska već bila mala i regionalna sila sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća i u vojnom i u političkom smislu kao ključna zemlja za uspostavu mira i potpisivanja washingtonskih i daytonskih sporazuma. Ipak, vrijeme vladavine Franje Tuđmana različito se ocjenjuju u hrvatskoj javnosti i ne gledaju svi na tadašnje pocese na isti način. Davor Gjenero kaže da je predsjednik Josipović do sada bio nesklon tome da se hrvatska pozicija pokušava pretenciozno predstavljati i to je suprotno dosadašnjem njegovom vanjskopolitičkom stilu.

'Nakon Tuđmana, svako spominjanje sile u Hrvatskoj zvuči malo zastrašujuće', kaže Gjenero. S druge strane, Tuđman na to razdoblje, naravno, gleda pozitivno i smatra da je Hrvatska prestala biti regionalna sila nakon što se počela voditi politika nema alternative članstvu u EU-u koji su provodili premijeri Ivica Račan i Ivo Sanader, a s tim se slagao i Ivo Josipović

Politolog Branko Caratan smatra da se pojam 'mala sila' koji je upotrijebio odnosi na potrebu za aktivnijom politikom u regiji usmjerenoj na više različitih tema.

'Hrvatska bi mogla postati 'mala sila' ne na način da bude lider u regiji, što je djetinjasta formulacija, već da se pokrenu procesi koji će u regiji u kojoj se dogodio rat biti okrenuti prema budućnosti', smatra Caratan. Predsjednik Josipović je prilikom govora na Veleučilištu Vern pojasnio da su male države fokusirane na jedan cilj, vrlo često se specijaliziraju za određene niše i vode politiku šutnje – njihov glas u svjetskim razmjerima ionako nije odlučujući, a ako se izjasne, mogu steći neprijatelje. 'Osim toga, imaju i patrona koji im pomaže da ostvare svoje interese', rekao je on. Male sile, smatra pak Josipović, krasi sposobnost da same utječu na odnose u regiji, nemaju samo jedan vanjskopolitički cilj, već su njihovi ciljevi lepezasti.

'Hrvatska ne može voditi vanjsku politiku neovisnu o vanjskim utjecajima. Moramo se prilagođavati europskoj sigurnosnoj i vanjskoj politici', smatra Gjenero. Prema njegovom mišljenju, nova vlast se u svemu tome dobro snalazi i ima nekakvih naznaka da bi Hrvatska mogla i regionalno i globalno dobiti novo značenje da bi se mogli više početi iskorištavati hrvatski potencijali u izgradnji mira kao zemlje koja je iskusila rat i može ponuditi rješenja prevladavanja post konfliktnih situacija.

Tuđman kaže da Hrvatska sve svoje prerogative uvidom u postojeće stanje treba usmjeriti prema tome da Hrvatska ponovo postane regionalna sila, ali ne na pozicije koje ima Josipovićev savjetnik Budo Lončar, čije se gledanje svijeta temelji na pogledima starim 20 godina.

Pozivanje na obnavljanje politike prema nesvrstanima je anakrono jer je svijet danas multipolaran i pozicije se formiraju na drukčijim osnovama. Upravo suprotno o tome govori Caratan. Zemlje nesvrstanih i dalje imaju pozitivno pamćenje prema Jugoslaviji i zemljama nasljednicama. 'Te dobre odnose potrebno je iskoristiti za kreditne linije koje bi trebalo aktivirati', rekao je smatra Caratan.

Tuđman također ovaj Josipovićev plan vidi kao lošu kopija Tadićeve politike od prije dvije godine kada je od govorio da Srbija treba biti dobra s Moskvom, SAD-om, Kinom i Turskom i da će je tada Europska unija moliti na koljenima da joj se pridruži.

'Nužno da je hrvatski političari postani svjesni odgovornosti prema svojoj zemlji i da se vode nacionalnim i strateškim interesima, a ne da kao do sada da svi koji spomenu nacionalno, suverenitet i državne interese budu proglašeni rigidnim desničarima', zaključio je Tuđman.